Nakon proglašenja neovisnosti Hrvatska je bila suočena s otvorenom vojnom agresijom, okupacijom velikog dijela svojega teritorija i ratom koji će trajno obilježiti Europu 1990-ih. Ipak, u samo nekoliko godina uspjela je izgraditi moderne oružane snage, preokrenuti tijek rata i osloboditi velik dio okupiranih područja. Presudni se preokret dogodio 1995., kada su hrvatske vojne pobjede omogućile ne samo uspostavu nadzora nad gotovo svim preostalim okupiranim područjima u Hrvatskoj, nego i temeljito promijenile odnos snaga u Bosni i Hercegovini. U suradnji s bošnjačkim snagama otvorile su put Daytonskom mirovnom sporazumu, dok je uspješna mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja 1998. dovršila uspostavu pune hrvatske slobode i suverenosti.
Rat koji je početkom 1990-ih pokrenut agresijom na Hrvatsku, a potom se proširio i na Bosnu i Hercegovinu, bio je najveći i najkrvaviji oružani sukob u Europi nakon Drugog svjetskog rata, sve do ruske agresije na Ukrajinu. U tom su ratu snage srpskih pobunjenika u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, uz političku i vojnu potporu Beograda i Jugoslavenske narodne armije, okupirale više od četvrtine hrvatskog državnog teritorija te gotovo tri četvrtine teritorija Bosne i Hercegovine, prouzročivši ogromne ljudske gubitke, masovna raseljavanja stanovništva i razaranja golemih razmjera.
Iako su ratna djelovanja trajala više godina, presudni se rasplet zbio 1995., nakon oslobađanja većine okupiranih područja u Hrvatskoj u Operaciji Oluja, koja je bila vojna prekretnica te je temeljito promijenila odnose snaga na terenu. To je omogućilo oslobađanje velikih dijelova Bosne i Hercegovine i bitno promijenilo pristup međunarodne zajednice prema Beogradu, što je u konačnici dovelo do završetka rata i mirne reintegracije preostalih okupiranih područja u Hrvatskoj.
U tom je procesu Hrvatska prešla put od vojno inferiorne i nedovoljno opremljene države na početku agresije do ozbiljne regionalne vojne sile, sposobne samostalno osloboditi vlastiti teritorij, koordinirano djelovati s bošnjačkim snagama u Bosni i Hercegovini te ključno utjecati na završetak rata. No tek cjelovit, premda sažet, uvid u uzroke, tijek i posljedice Domovinskog rata omogućuje razumijevanje zašto je 1995. doista bila godina raspleta, godina u kojoj su se vojni, politički i diplomatski procesi spojili u odlučujući povijesni ishod.
Od Gazimestana i srpske pobune do hrvatske neovisnosti
Uvertira tim događajima bila je proslava 600. obljetnice Kosovske bitke na Gazimestanu na Kosovu, održana 28. lipnja 1989., na kojoj je srbijanski vođa Slobodan Milošević, pred više od milijun okupljenih, izgovorio prijeteće riječi: »Opet smo pred bitkama i u bitkama. One nisu oružane, mada ni takve još nisu isključene.« Time je govorom jasno naznačio smjer svoje politike i otvorio put agresiji.
Pobuna u dijelovima Hrvatske s većinskim srpskim stanovništvom, tzv. Balvan revolucija, izbila je, na poticaj Beograda, već u kolovozu 1990. Otvoreni oružani sukob započeo je 1991. srpskom agresijom na Hrvatsku, uz političku i vojnu potporu režima Slobodana Miloševića u Srbiji te uz izravnu oružanu podršku većinski srpske Jugoslavenske narodne armije (JNA). Iza službenog diskursa o očuvanju Jugoslavije u stvarnosti se razotkrivao politički projekt usmjeren na stvaranje »Velike Srbije«, koji je podrazumijevao i uporabu sile i nasilja radi obuhvaćanja svih područja naseljenih Srbima, uključujući i ona u kojima nisu činili većinu. Time se već u začetku nastojalo ugušiti demokratske težnje koje su se u Hrvatskoj pojavile nakon pada Berlinskog zida, kao i volju za neovisnošću izraženu na prvim slobodnim izborima u proljeće 1990., na kojima je Hrvatska demokratska zajednica, predvođena Franjom Tuđmanom, uvjerljivo pobijedila s jasnim demokratskim i antikomunističkim programom.
Kao odgovor na tu izbornu volju, Miloševićev režim u Beogradu instrumentalizirao je srpsku manjinu u Hrvatskoj: naoružavao ju je i poticao na otvorenu pobunu uz pomoć Jugoslavenske narodne armije, čiji je većinski srpski zapovjedni kadar podržavao srbijansko vodstvo. Unatoč sve glasnijoj ratnohuškačkoj retorici srbijanskog vodstva i nezakonitom razoružanju hrvatske Teritorijalne obrane, koja je prema Ustavu bila pod nadležnošću republičkih vlasti, a ne savezne države ili JNA, hrvatsko se vodstvo u Zagrebu, glavnom gradu Hrvatske, do kraja nadalo da Beograd neće posegnuti za otvorenim vojnim pohodom, prvim takvim u Europi nakon 1945.
No, već 21. prosinca 1990., na četvrtini hrvatskog teritorija, nezakonito je proglašena »Srpska autonomna oblast Krajina«. Pobuna je uskoro prerasla u oružane sukobe: 2. ožujka 1991. u Pakracu je došlo do prvog otvorenog sukoba hrvatske policije i srpskih pobunjenika, a samo mjesec dana kasnije, na Uskrs 31. ožujka, na Plitvičkim jezerima ubijen je hrvatski policajac Josip Jović, prva žrtva Domovinskog rata. Potom je 1. travnja 1991. samoproglašena »vlada« Srpske autonomne oblasti Krajine proglasila odcjepljenje od Hrvatske i pripajanje Srbiji, a 12. svibnja uslijedio je i referendum pobunjenih Srba o tom pripajanju. Samo tri dana nakon toga, 15. svibnja srpska je strana odbila hrvatskom članu kolektivnog predsjedništva Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) predati dužnost predsjednika, koja se prema Ustavu rotirala svake godine među osam članova ‒ predstavnicima šest republika i dviju autonomnih pokrajina ‒ po načelu primus inter pares. Time je Srbija izvršila puč u saveznim institucijama SFRJ.
U međuvremenu, 2. svibnja 1991., hrvatsku je javnost potresla vijest o stravičnom masakru u Borovu Selu, naselju u istočnoj Slavoniji nedaleko Vukovara: srpski su pobunjenici iz zasjede ubili dvanaest hrvatskih policajaca i unakazili im tijela, dok je istoga dana u zadarskom zaleđu smrtno stradao još jedan hrvatski policajac. Ti su događaji šokirali hrvatsku javnost i dodatno produbili strah od šireg sukoba.
Uslijedio je hrvatski referendum na kojem je 19. svibnja 1991. više od 94 % birača podržalo proglašenje neovisnosti Hrvatske od ostatka SFRJ. Na temelju te odluke, 25. lipnja 1991., Hrvatski sabor proglasio je neovisnost Republike Hrvatske, a istoga dana to je učinila i Slovenija.
Beograd i JNA iskoristili su te odluke kao izgovor za otvorenu vojnu intervenciju, pravdajući se očuvanjem jugoslavenske federacije i njezinih »saveznih granica«, no time su pale sve maske i razotkriven je stvarni cilj: stvaranje »Velike Srbije«.
Potom je uslijedilo naglo intenziviranje sukoba. Nakon kratkotrajnog rata u Sloveniji, iz kojega se Jugoslavenska narodna armija ubrzo povukla kako bi se usredotočila na Hrvatsku, JNA je pokrenula sveobuhvatne i razorne napade s ciljem zauzimanja dviju trećina hrvatskog teritorija radi njegova uklapanja u velikosrpski projekt. Srbijansko se vodstvo, u dosluhu s reakcionarnim snagama u Sovjetskom Savezu, nadalo da će Kolovoški puč u Moskvi svrgnuti predsjednika Mihaila Gorbačova, pa su se upravo tada napadi JNA na Hrvatsku dodatno intenzivirali, uz uporabu svih raspoloživih oruđa i oružja. Opterećena vlastitim kolebanjima i unutarnjim podjelama, međunarodna je zajednica u tim presudnim mjesecima zadržala pasivan stav, dijelom zbog straha od negativne reakcije Moskve, a dijelom zbog nedovoljnog razumijevanja stvarnog odnosa snaga u Sovjetskom Savezu te uloge predsjednika Gorbačova.
Početak oružane agresije na Hrvatsku
Europska je zajednica pokušala reagirati uključivanjem svoje »trojke«: ministara vanjskih poslova prethodnog, aktualnog i budućeg predsjedatelja Europske zajednice. Oni su Brijunskim sporazumom od 7. srpnja 1991. nametnuli tromjesečni moratorij na odluke o neovisnosti Hrvatske i Slovenije. Upravo posljednjeg dana tog moratorija, 7. listopada 1991., Jugoslavenska narodna armija iz zraka je raketirala Banske dvore, povijesnu palaču u središtu Zagreba u kojoj je tada bio Ured predsjednika Republike. U tom su atentatu zamalo ubijeni hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, hrvatski član saveznog Predsjedništva Stjepan Mesić i tadašnji premijer Jugoslavije Ante Marković, i sam Hrvat. Već sljedećega dana, 8. listopada 1991., Hrvatski sabor je donio jednoglasnu odluku o konačnom razdruživanju od Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ).
Istodobno je Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda (UN) 25. rujna 1991. donijelo Rezoluciju 713 kojom je uveden embargo na uvoz oružja. Taj je embargo u praksi teško pogodio gotovo potpuno razoružanu Hrvatsku, dok je istodobno išao na ruku do zuba naoružanoj Srbiji i Jugoslavenskoj narodnoj armiji. Uspostavljena je i Međunarodna mirovna konferencija o Jugoslaviji, uključujući Arbitražnu komisiju Europske zajednice (tzv. Badinterovu komisiju), koja je trebala davati pravna mišljenja o procesu raspada jugoslavenske federacije.
Od srpnja do prosinca 1991. Hrvatska je bila suočena s općom oružanom agresijom i ratom visokog intenziteta. Na više od dvije trećine njezina teritorija vodile su se borbe, a JNA i srpske paravojne snage istodobno su napadale gotovo sve veće hrvatske gradove, nastojeći slomiti oružani otpor i uništiti tek proglašenu državu. Posebno su teški bili razorni napadi na Osijek, Vukovar, Vinkovce, Slavonski Brod, Novu Gradišku, Pakrac, Novsku, Kutinu, Sisak, Petrinju, Karlovac, Ogulin, Otočac, Gospić, Zadar, Šibenik, Sinj i Dubrovnik. Dramatičan primjer politike etničkog čišćenja bila je i sudbina Iloka, najistočnijeg hrvatskog grada na Dunavu, iz kojeg je u jesen 1991. prisilno iseljeno cjelokupno hrvatsko stanovništvo.
Bitka za Vukovar i opsada Dubrovnika ‒ simboli hrvatskog otpora
Posebno mjesto u povijesti Domovinskog rata zauzima Bitka za Vukovar (kolovoz–studeni 1991.). Taj grad na Dunavu, na krajnjem istoku Hrvatske, bio je pod opsadom puna tri mjeseca. Manje od dvije tisuće slabo naoružanih branitelja, mahom dragovoljaca i pripadnika novoosnovanog Zbora narodne garde i hrvatske policije, odolijevalo je daleko brojnijim i tehnički nadmoćnijim snagama Jugoslavenske narodne armije i srpskih paravojnih postrojbi. Borbe su imale izražen urbani karakter, vodile su se od kuće do kuće i nanijele su agresoru znatne gubitke. Iako je grad 18. studenoga 1991. okupiran, a otpor u Borovu Naselju potrajao još do 20. studenoga, herojska obrana Vukovara iscrpila je napadača i zaustavila planiranu veliku ofenzivu na ostatak Hrvatske. Branitelji su mjesecima odolijevali protivniku koji je angažirao više od 30.000 vojnika, stotine tenkova i oklopnih transportera, desetke zrakoplova i goleme količine topništva raznih kalibara. Vukovar je tako postao trajni simbol hrvatske hrabrosti i otpora, svojevrstan »hrvatski Staljingrad«, dok su masovni zločini nad braniteljima i civilima nakon sloma obrane ušli u kolektivno pamćenje hrvatskog društva kao rana koja do danas nije zacijelila.
Istodobno je i jug Hrvatske trpio velika razaranja: granatiranje povijesne jezgre Dubrovnika ‒ grada pod zaštitom UNESCO-a i jednog od najvrjednijih dragulja svjetske kulturne baštine ‒ izazvalo je val ogorčenja i osude diljem svijeta. Posebno se pamti 6. prosinca 1991., kada je tijekom najtežeg napada s mora i kopna na Dubrovnik na grad palo više od dvije tisuće granata. Tada su teško oštećeni brojni spomenici kulture i civilne zgrade, uključujući i povijesne palače, crkve i krovove stare gradske jezgre. Taj je napad šokirao međunarodnu javnost jer je pokazao da srpsko-crnogorske snage nisu prezale ni od razaranja grada koji je bio simbol europske i svjetske kulturne baštine.
Upravo u to vrijeme presudnu su ulogu imala mišljenja Badinterove komisije: utvrđeno je da se SFRJ nalazi u procesu raspada; da nijedna republika, pa ni Srbija ni Crna Gora, niti zajednički entitet što su ga 1992. proglasile pod imenom Savezna Republika Jugoslavija, ne može biti jedina pravna sljednica, nego su sve republike ravnopravne; da se republičke granice, prema načelu uti possidetis juris, smatraju međunarodnima i ne mogu se mijenjati bez sporazuma; te da republike koje jamče prava manjina imaju pravo na međunarodno priznanje unutar postojećih granica, čime je otvoren put međunarodnom priznanju Hrvatske.
Međunarodno priznanje Hrvatske
19. prosinca 1991. pobunjeni Srbi u Hrvatskoj proglasili su »Republiku Srpsku Krajinu«, paradržavnu tvorevinu uspostavljenu na okupiranim područjima, uz izravnu političku i vojnu potporu Beograda. Istog je dana Hrvatsku priznao Island, prva međunarodno priznata država koja je to učinila, dok su je ranije priznale Slovenija, Litva, Latvija i Ukrajina ‒ zemlje koje su u tom trenutku i same još bile u procesu međunarodnog priznanja ili su ga tek stekle. Istodobno je Njemačka najavila da će priznati Hrvatsku u siječnju 1992., u skladu sa zajedničkom odlukom Europske zajednice od 16. prosinca 1991., pri čemu je priznanje stupilo na snagu 15. siječnja 1992. nakon povoljnog mišljenja Badinterove komisije.
Prva faza vojne agresije izazvala je egzodus stotina tisuća hrvatskih civila. Pod snažnim pritiskom međunarodne diplomacije, 2. siječnja 1992. u Sarajevu je potpisano posljednje primirje, koje se temeljilo na Vanceovu planu, nazvanom prema posebnom izaslaniku Ujedinjenih naroda Cyrusu Vanceu. Tim je planom predviđeno zaustavljanje najžešće faze sukoba i raspoređivanje mirovnih snaga Ujedinjenih naroda (UNPROFOR) na okupirana područja Hrvatske.
Uslijedilo je međunarodno priznanje Hrvatske: Sveta Stolica to je učinila već 13. siječnja 1992., a 15. siječnja, uz svih dvanaest članica Europske zajednice, priznanju su se pridružile i Kanada, Norveška, Švicarska, Austrija te niz drugih europskih država. Već u idućim danima uslijedila su priznanja sa svih kontinenata ‒ od Australije i Novog Zelanda do Latinske Amerike, nordijskih i srednjoeuropskih zemalja ‒ čime je Hrvatska u vrlo kratkom roku stekla širok međunarodni legitimitet. Tri mjeseca kasnije, 7. travnja 1992. priznale su je i Sjedinjene Američke Države. Nedugo zatim, 22. svibnja 1992., Hrvatska je, na preporuku Vijeća sigurnosti i jednoglasnom odlukom Opće skupštine, primljena u Ujedinjene narode kao njezina 178. članica. Istoga dana u članstvo Ujedinjenih naroda primljene su i Slovenija te Bosna i Hercegovina.
Rat se širi na Bosnu i Hercegovinu
Početkom ožujka 1992. referendum u susjednoj Bosni i Hercegovini potvrdio je volju naroda za neovisnošću, koju su većinom izrazili Bošnjaci (tada službeno nazivani Muslimanima) i Hrvati. Nova država od samog je početka imala iznimno složenu unutarnju strukturu: činila su je tri konstitutivna naroda ‒ Bošnjaci (44 %), Srbi (31 %) i Hrvati (17 %) ‒ prostorno izmiješani na gotovo cijelom državnom teritoriju. Ta duboko ukorijenjena multietnička stvarnost činila je svaki pokušaj teritorijalne podjele Bosne i Hercegovine politički iluzornim i potencijalno eksplozivnim.
Srpski čelnici u Bosni i Hercegovini odbili su priznati novu državnu neovisnost proglašenu u Sarajevu te su već u travnju 1992., uz snažnu političku, logističku i vojnu potporu Beograda, pokrenuli rat iznimne brutalnosti s jasnim ciljem: na osvojenim područjima Bosne i Hercegovine stvoriti etnički homogenu »Republiku Srpsku«. Sukob je od samog početka bio obilježen masovnim zločinima nad civilima, sustavnim etničkim čišćenjem, dugotrajnim opsadama gradova poput Bihaća, Srebrenice, Sarajeva (1992.–1995.), masakrima velikih razmjera te uspostavom logora za Bošnjake i Hrvate, poput Omarske, Keraterma i Trnopolja, u kojima su zatočenici bili podvrgavani mučenjima, silovanjima i pogubljenjima bez suđenja.
Mirovni planovi i raskol savezništva Hrvata i Bošnjaka
U početnoj fazi rata, bosanskohercegovački Hrvati i Bošnjaci borili su se rame uz rame, pružajući zajednički otpor srpskoj agresiji. Njihovo je savezništvo potvrđeno i na političkoj razini: 21. srpnja 1992. u Zagrebu hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović potpisali su Sporazum o prijateljstvu i suradnji, polazeći od zajedničkog interesa u obrani neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti Bosne i Hercegovine.
Međutim, međunarodna se zajednica sve više okretala svjesno prihvaćenom pragmatizmu: umjesto dosljedne primjene međunarodnog prava, prihvaćala je faktični odnos snaga na terenu ‒ suprotno današnjem pristupu u Ukrajini, gdje se teritorijalna cjelovitost države opravdano brani neovisno o ruskim pretenzijama. Umjesto dosljednosti, pokušavala je nametnuti mir kroz niz mirovnih planova koji su počivali na etničkoj logici i teritorijalnoj podjeli. Time su se Srbima, koji su do tada već vojno osvojili oko 70 % teritorija Bosne i Hercegovine, faktički priznavala osvajanja postignuta silom te im se dodjeljivao znatno veći udio teritorija nego što im je objektivno pripadao s obzirom na njihov udio u stanovništvu (31 %). Takav pristup ‒ prema logici spojenih posuda, odnosno igre nulte sume (zero-sum game) ‒ svaki je ustupak Srbima pretvarao u gubitak za Hrvate i Bošnjake, postupno potkopavajući njihovo savezništvo.
Taj obrazac bio je vidljiv već u Carrington–Cutileirovu planu od 18. ožujka 1992., kojim je predložena kantonizacija Bosne i Hercegovine. Iako su ga u početku prihvatile sve tri strane, bošnjačko je vodstvo ubrzo povuklo svoj potpis, ocijenivši da bi provedba plana vodila trajnoj podjeli zemlje. Na istim su temeljima etničke podjele počivali i kasniji prijedlozi međunarodnih posrednika: Vance–Owenov plan iz siječnja 1993., koji su prihvatili Hrvati i Bošnjaci, ali su ga odbili bosanski Srbi, te Owen–Stoltenbergov plan, predstavljen 30. srpnja 1993., kojim je bilo predviđeno stvaranje Unije Republika Bosne i Hercegovine, sastavljene od triju etničkih republika. Iako je plan isprva bio potpisan, bošnjački je vođa Alija Izetbegović povukao svoj potpis već sljedećeg dana, smatrajući da bi provedba tog plana značila konačnu i nepovratnu podjelu države.
U tom kontekstu treba sagledavati odluku hrvatskog političkog vodstva u Bosni i Hercegovini, koje je još 18. studenoga 1991. osnovalo Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu kao političku, kulturnu, gospodarsku i upravnu cjelinu Hrvata unutar Bosne i Hercegovine. No kako bi se prilagodila Owen–Stoltenbergovom planu, ona je 28. kolovoza 1993. prerasla u Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu, koja je obuhvaćala oko 10.950 km², odnosno 21 % teritorija Bosne i Hercegovine.
Uslijed srpskih osvajanja zapadne i istočne Bosne Bošnjaci su izgubili goleme dijelove teritorija. Masovni priljev desetaka tisuća protjeranih Bošnjaka u središnju Bosnu narušio je dotadašnju etničku ravnotežu i stoljetni mirni suživot Hrvata i Bošnjaka. Istodobno je krajnja nestašica hrane, lijekova i oružja, čije su zalihe gotovo isključivo pristizale iz Hrvatske, dodatno zaoštrila odnose.
U takvim su okolnostima izbili lokalni sukobi između Hrvata i Bošnjaka oko kontrole nad vitalnim resursima, potaknuti i nastojanjem dijela bošnjačkog vodstva da teritorijalne gubitke u sukobima sa Srbima nadoknadi na račun Hrvata. To je dovelo do privremenog raskida savezništva i međusobnog hrvatsko-bošnjačkog rata tijekom cijele 1993. godine. Istodobno je Hrvatska, već znatno opterećena prihvatom vlastitih prognanika, otvorila svoje granice i primila više od pola milijuna izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, kako Bošnjaka tako i Hrvata.
Te iste godine, 25. svibnja 1993., Vijeće sigurnosti UN-a osnovalo je Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (ICTY), sa sjedištem u Den Haagu ‒ prvi stalni međunarodni kazneni sud nakon Nürnberga i Tokija.
Preokret odnosa snaga u Hrvatskoj
Dok se u Bosni i Hercegovini zaoštravao sukob, na hrvatskom su se bojištu postupno nizale oslobodilačke operacije. Već krajem 1991. Hrvatska je poduzela prve veće vojne akcije, kojima je oslobođen znatan dio zapadne Slavonije. Od svibnja 1992. uslijedio je niz operacija na krajnjem jugu zemlje, u kojima su hrvatske snage deblokirale Dubrovnik i do listopada oslobodile više od 1200 km² okupiranog područja, čime je taj povijesni grad, jedan od dragulja svjetske baštine, ponovno povezan s ostatkom zemlje.
U siječnju 1993. uslijedila je Operacija Maslenica (22.–27. siječnja), kojom su oslobođeni zadarsko zaleđe, strateški važan prolaz Masleničko ždrilo i zračna luka Zemunik, a potom i brana Peruća kod Sinja. Time je Hrvatska ponovno uspostavila kopnenu vezu između svojeg kontinentalnog dijela i Dalmacije, kao i prometni pravac prema Bosni i Hercegovini, što je imalo golem strateški, gospodarski i simbolički značaj.
Na međunarodnoj sceni pritisci na srpsku stranu nastavili su jačati. Preokret u zaoštravanju odnosa s pobunjenim Srbima dogodio se 21. studenoga 1994., kada su zrakoplovi Sjevernoatlantskog saveza (NATO), u sklopu operacije Deny Flight, izveli zračni udar na vojnu bazu Udbina u samoproglašenoj »Republici Srpskoj Krajini«, odakle su izvođeni napadi na Bosnu i Hercegovinu. Bio je to najveći zračni borbeni pothvat u Europi nakon Drugog svjetskog rata, a ujedno i najopsežnija borbena operacija NATO-a do tog vremena.
Gotovo u isto vrijeme, 30. svibnja 1994., Hrvatska je, unatoč ratnim okolnostima, učinila važan simboličan korak u učvršćivanju svoje državnosti: hrvatski dinar, uveden 1991., zamijenjen je novom nacionalnom valutom ‒ hrvatskom kunom.
U tom kontekstu, prvi posjet pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj u rujnu 1994. dao je snažan poticaj međunarodnoj afirmaciji zemlje te predstavljao važan moralni oslonac njezinu stanovništvu. U Zagrebu se tom prigodom okupilo oko milijun vjernika, u do danas najvećem javnom okupljanju u povijesti Hrvatske. Papin je dolazak, široko popraćen u međunarodnim medijima, doživljen kao potvrda međunarodnog ugleda Hrvatske i izraz potpore njezinoj borbi za slobodu i neovisnost.
Obnova savezništva Hrvata i Bošnjaka i preduvjeti za preokret
Strateška prekretnica u ratu nastupila je već nekoliko mjeseci prije, 18. ožujka 1994. kada je, pod pokroviteljstvom američke diplomacije te uz aktivnu potporu Hrvatske i Turske, obnovljeno hrvatsko-bošnjačko savezništvo. Potpisani su Washingtonski sporazumi, kojima je osnovana Federacija Bosne i Hercegovine kao zajednički entitet Hrvata i Bošnjaka. Uz Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, supotpisnica Washingtonskih sporazuma bila je i Hrvatska Republika Herceg-Bosna. Činjenično, Herceg-Bosna je nastavila postojati i nakon donošenja Ustava Federacije 30. ožujka 1994., sve do samoukinuća 14. kolovoza 1996., kada su njezine ovlasti prenesene na institucije Federacije Bosne i Hercegovine. Novi institucionalni okvir omogućio je koordinirano vojno djelovanje Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH) protiv srpskih snaga.
Gotovo istodobno, 29. ožujka 1994., u Hrvatskoj je uz posredovanje Rusije sklopljeno primirje između Hrvatske vojske i »Srpske vojske Krajine«, oružanih snaga pobunjenih Srba koji su 1991. jednostrano proglasili »Republiku Srpsku Krajinu«, paradržavu koja je obuhvaćala više od četvrtine hrvatskog državnog teritorija. Krajem iste godine u Zagrebu je potpisan Gospodarski sporazum između hrvatske Vlade i čelnika srpskih pobunjenika. Sporazum je omogućio ponovno stavljanje u funkciju ključne infrastrukture (autocesta, naftovoda, elektroenergetske mreže) i prisilio srpske separatiste na znatne ustupke, čime se počeo urušavati dotad krut i nepopustljiv stav pobunjeničkog vodstva.
Upravo se u tom kontekstu totalnog rata ‒ obilježenog masovnim civilnim žrtvama, promjenama vojnih savezništava i sve snažnijim međunarodnim pritiscima ‒ ušlo u 1995., godinu raspleta. Ona će biti obilježena ubrzanim vojnim operacijama, odlučujućim preokretom odnosa snaga na terenu, a potom i izravnijim angažmanom Sjedinjenih Američkih Država u potrazi za političkim rješenjem, što će u konačnici dovesti do sklapanja Daytonskog mirovnog sporazuma krajem iste godine.
Tijekom 1994. godine vojna suradnja Hrvata i Bošnjaka počela je poprimati konkretan oblik na terenu. U studenom su snage HVO-a i Armije Republike BiH u združenoj Operaciji Cincar ostvarile prvu veliku zajedničku pobjedu, oslobodivši strateški važnu Kuprešku visoravan ključnu za povezivanje srednje Bosne sa zapadnom Hercegovinom. U isto vrijeme, na krajnjem sjeverozapadu, u bihaćkoj regiji, Armija Republike BiH pokrenula je ofenzivu u sklopu Operacije Grmeč-94. Kao odgovor na to, srpske postrojbe iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske, uz potporu pristaša Fikreta Abdića, bošnjačkog političara koji se otvoreno suprotstavljao politici Sarajeva, uzvratile su silovitim protunapadima.
Kako bi se ublažio pritisak na Bihać, Hrvatska je u prosincu 1994. pokrenula Operaciju Zima-94 na pravcu Dinara – Livno – Bosansko Grahovo. Tom su ofenzivom osigurani ključni visovi prema Kninu, samoproglašenoj prijestolnici pobunjenih Srba u Hrvatskoj, čime je započelo njegovo postupno strateško opkoljavanje i postavljen temelj za odlučujuće vojne operacije sljedeće godine.
1995.: Hrvatska preuzima inicijativu
U siječnju 1995., nezadovoljna pasivnošću i neučinkovitošću Ujedinjenih naroda u provedbi demilitarizacije srpskih snaga na okupiranim područjima, Hrvatska je javno izrazila svoje nezadovoljstvo i najavila da neće produljiti mandat mirovne misije UNPROFOR-a. Kao odgovor na to, Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda 31. ožujka 1995. donijelo je Rezoluciju 981, kojom je misija UN-a u Hrvatskoj preimenovana u UNCRO (Operacija Ujedinjenih naroda za obnovu povjerenja u Hrvatskoj) i dobila prošireni mandat, uključujući nadzor državne granice prema Srbiji te Bosni i Hercegovini.
U novim okolnostima Hrvatska je ponovno preuzela vojnu inicijativu na bojišnici. Na masivu Dinare u travnju 1995. započela je Operacija Skok-1, kojom su znatno ojačani hrvatski položaji na južnom bojištu. Već sljedećeg mjeseca, u svibnju, Operacijom Bljesak, oslobođen je preostali okupirani dio zapadne Slavonije, čime je ponovno uspostavljena autocestovna povezanost između zapadnog i istočnog dijela zemlje. Kao odmazdu, srpske su snage raketirale Zagreb, pri čemu je poginulo više civila, a deseci su ranjeni.
Kako olakšali reintegraciju srpskog stanovništva iz zapadne Slavonije, hrvatske su vlasti ponudile ubrzani postupak reguliranja hrvatskog državljanstva, imajući u vidu da je Hrvatska stekla neovisnost dok je to područje bilo pod pobunjeničkom kontrolom. Unatoč tomu, nekoliko tisuća Srba odbilo je tu ponudu i zatražilo da ih pripadnici mirovnih snaga UN-a otprate do granice sa Srbijom.
Nekoliko tjedana kasnije, 30. svibnja 1995., u Zagrebu je na Jarunu održan velik vojni mimohod. Hrvatska je tada prvi put javno predstavila novopribavljenu vojnu opremu i demonstrirala borbenu spremnost svojih oružanih snaga. Taj je događaj imao jasnu političku poruku: bio je zamišljen i kao signal pobunjenim Srbima da odustanu od separatističkih težnji i prihvate mirnu reintegraciju u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske.
Rastuće napetosti u Bosni i Hercegovini i genocid u Srebrenici
U svibnju 1995. srpske su snage iz Bosne i Hercegovine pokrenule veliku ofenzivu na sjeveroistoku zemlje, nazvanu Operacija Plamen-95, s ciljem zauzimanja područja oko grada Orašja. Napad je, međutim, završio neuspjehom. Kako bi otklonila daljnju prijetnju i dodatno ojačala svoje strateške položaje, Hrvatska je početkom lipnja 1995. pokrenula Operaciju Skok-2, usmjerenu na ključne točke u zapadnoj Bosni i Hercegovini: Glamoč i Bosansko Grahovo.
U istom razdoblju neselektivna srpska granatiranja civilnih područja Bosne i Hercegovine dosegnula su vrhunac, osobito nakon masakra u Tuzli 25. svibnja 1995., kada je poginuo 71 civil. Kao odgovor na taj zločin NATO je izveo zračne udare na srpske položaje, uključujući i Pale, političko središte bosanskih Srba. U znak odmazde srpske su snage zarobile oko tristotinjak pripadnika mirovnih snaga UN-a u Bosni i Hercegovini te ih koristile kao taoce i žive štitove kako bi spriječile daljnje zračne udare na svoje položaje. Taj je čin ponižavanja plavih kaciga, među kojima je bilo i francuskih i britanskih vojnika, izazvao oštre reakcije europskih čelnika, osobito francuskog predsjednika Jacquesa Chiraca i britanskog premijera Johna Majora, te je ubrzana odluka o osnivanju Snaga za brzu reakciju (Rapid Reaction Force) radi jačanja mandata UN-a i zaštite njegovih vojnika na terenu.
U ozračju eskalacije nasilja, u srpnju 1995., dogodio se jedan od najstrašnijih zločina rata: pad zaštićene enklave Srebrenice. Tijekom Operacije Krivaja-95, snage bosanskih Srba zauzele su grad koji je bio pod formalnom zaštitom Ujedinjenih naroda, a potom pogubile više od 8000 Bošnjaka ‒ muškaraca i dječaka. Međunarodno je pravosuđe taj strašni zločin nedvosmisleno okvalificiralo kao čin genocida.
Presudan ulazak Hrvatske: operacije Ljeto-95 i Oluja
Samo nekoliko dana nakon zločina u Srebrenici, počinjenog 11. srpnja 1995., srpske su snage pokrenule Operaciju Mač-95 s ciljem osvajanja Bihaćke enklave. U toj je enklavi, pod opsadom dugom tri i pol godine, preživljavalo oko stotinu tisuća ljudi, uglavnom Bošnjaka, kojima je prijetila nova humanitarna katastrofa i opasnost od masovnog pokolja.
U takvim okolnostima, predsjednici Hrvatske i Bosne i Hercegovine, Franjo Tuđman i Alija Izetbegović, 22. srpnja 1995. u Splitu potpisali su Deklaraciju o vojnoj suradnji. Već tri dana poslije hrvatske su snage pokrenule Operaciju Ljeto-95, oslobodivši Bosansko Grahovo i Glamoč te otvorivši strateški pravac prema Kninu, glavnom uporištu srpske pobune u Hrvatskoj.
Operacija Oluja započela je 4. kolovoza 1995. kao najveća vojna operacija u hrvatskoj povijesti. U njoj je bilo angažirano oko 200 tisuća hrvatskih vojnika: približno 140 tisuća krenulo je u odlučan proboj na bojišnici dugoj više od 700 kilometara, dok su ostali bili raspoređeni u istočnoj Slavoniji i na jugu zemlje radi zaštite od mogućeg srpskog protuudara. U manje od četiri dana oslobođeno je 10.400 četvornih kilometara, gotovo petina državnog teritorija Republike Hrvatske, a samoproglašena »Republika Srpska Krajina« prestala je postojati.
Već 5. kolovoza oslobođen je Knin, uporište pobunjenih Srba i oličenje višegodišnje okupacije. Na Kninskoj tvrđavi – drevnom obilježju Zvonimirova kraljevskog grada – zavijorila se hrvatska zastava, nezaboravan simbol pobjede i ponovno stečene slobode. Iako vojne operacije još nisu bile dovršene, diljem zemlje proširila se istinska narodna euforija: na trgovima i ulicama Hrvatske slavila se spoznaja da se rat bliži kraju i da je potpuna sloboda okupiranih područja sada već nadomak.
Istodobno je zapovjedništvo pobunjenih Srba još 4. kolovoza 1995. naredilo i organiziralo evakuaciju srpskog stanovništva s okupiranih područja sjeverne Dalmacije, Like, Korduna i Banovine. U organiziranim kolonama Hrvatsku je, prije ulaska Hrvatske vojske u Knin, napustilo između 150.000 i 200.000 osoba ‒ većinom civila, ali i pripadnika srpskih vojnih snaga ‒ unatoč javnim pozivima hrvatskih vlasti da polože oružje i ostanu u svojim domovima, uz jamstvo da će im se udijeliti amnestija.
U danima i tjednima nakon Operacije Oluja počinjena su pojedinačna kaznena djela u kojima je ubijeno više desetaka srpskih civila koji su odlučili ostati u Hrvatskoj. Neki od odgovornih počinitelja kasnije su identificirani, uhićeni i kazneno procesuirani pred hrvatskim pravosuđem. Oluja je pritom deblokirala bihaćki džep u sjeverozapadnoj Bosni i tako spasila više od 100.000 Bošnjaka, pod opsadom srpskih snaga od 1992., od gotovo sigurne sudbine kakva je samo mjesec dana prije zadesila Srebrenicu, dok je u vojnom i političkom smislu označila prekretnicu koja je otvorila put konačnom završetku rata.
Završne ofenzive u Bosni i Hercegovini
Nastavljajući zamah vojnih uspjeha, Hrvatska i Bosna i Hercegovina pokrenule su niz novih ofenziva. U rujnu su hrvatske snage izvele Operaciju Maestral, oslobodivši niz strateški važnih bosanskohercegovačkih gradova, među kojima su Jajce, Drvar i Šipovo. Ubrzo nakon toga, Armija Republike Bosne i Hercegovine, sastavljena uglavnom od bošnjačkih postrojbi, pokrenula je Operaciju Sana-95, kojom je povratila Ključ i Bosansku Krupu.
Pokušaj Hrvatske da 18. i 19. rujna 1995. prijeđe rijeku Unu u Operaciji Una završio je neuspjehom, no taj ishod nije spriječio uspjeh sljedeće operacije. U Operaciji Južni potez (8.–12. listopada 1995.) oslobođen je Mrkonjić Grad, a hrvatske su snage razmjestile topništvo na stratešku udaljenost manju od 23 kilometra od Banje Luke, glavnog uporišta bosanskih Srba, čime je u Banjoj Luci zavladala ozbiljna bojazan od opkoljavanja.
Prema miru: Daytonski i Erdutski sporazum
Suočen s napredovanjem hrvatsko-bošnjačkih snaga na terenu, zračnim udarima NATO-a protiv vojnih položaja bosanskih Srba, provedenima u kolovozu i rujnu 1995. u sklopu Operacije Deliberate Force, te sve izraženijom diplomatskom izolacijom Srbije, Slobodan Milošević naposljetku je pristao na otvaranje pregovora kako bi izbjegao daljnji gubitak teritorijalnih dobitaka ostvarenih tijekom više od četiri godine rata.
Kraj neprijateljstava potvrđen je dvama ključnim sporazumima. Prvi među njima bio je Temeljni sporazum o istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu (tzv. Erdutski sporazum). Potpisan je 12. studenoga 1995., odvojeno u Zagrebu i Erdutu. Tim je sporazumom otvoren put mirnoj reintegraciji hrvatskog Podunavlja ‒ posljednjeg okupiranog dijela hrvatskog teritorija, tada pod nadzorom Ujedinjenih naroda, koji je od Srbije dijelila jedino rijeka Dunav. Sporazum je predviđao miran povratak tog područja u sastav Republike Hrvatske u roku od jedne do najviše dvije godine te uspostavu posebne mirovne misije Ujedinjenih naroda, Prijelazne uprave UN-a za istočnu Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem (UNTAES), pod zapovjedništvom američkog generala Jacquesa-Paula Kleina.
Drugi, politički presudan sporazum, bio je Daytonski mirovni sporazum. Usporedo s tim, od 1. do 21. studenoga 1995., u američkom gradu Daytonu (Ohio), u vojnoj bazi Wright-Patterson, pod pokroviteljstvom Sjedinjenih Američkih Država, vođeni su intenzivni pregovori koji su rezultirali složenim, ali presudnim političkim kompromisom. Daytonski mirovni sporazum formalno je potpisan 14. prosinca 1995. u Elizejskoj palači u Parizu. Potpisali su ga predsjednici Franjo Tuđman, Alija Izetbegović i Slobodan Milošević, uz pokroviteljstvo francuskog predsjednika Jacquesa Chiraca, američkog predsjednika Billa Clintona, njemačkog kancelara Helmuta Kohla, britanskog premijera Johna Majora, ruskog premijera Viktora Černomirdina te predsjedatelja Europskog vijeća, španjolskog premijera Felipea Gonzáleza.
Daytonskim sporazumom uspostavljena je institucionalna arhitektura jedinstvene, međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine, sastavljene od dvaju entiteta ‒ Federacije Bosne i Hercegovine (hrvatsko-bošnjačkog entiteta), koja je obuhvaćala 51 % teritorija, i Republike Srpske (srpskog entiteta), s 49 % ‒ dok je Distrikt Brčko, na temelju međunarodne arbitraže iz 1999., ustrojen kao posebna administrativna jedinica pod izravnim suverenitetom države Bosne i Hercegovine, izvan oba entiteta. Sporazum je ujedno potvrdio status triju konstitutivnih naroda ‒ Bošnjaka, Hrvata i Srba ‒ kao temelja ustavnopravnog poretka države, uz priznanje prava ostalih.
U siječnju 1996. Ujedinjeni narodi uspostavili su Promatračku misiju na poluotoku Prevlaka (MONUP), strateškoj točki na krajnjem jugu Hrvatske, na samom ulazu u Boku kotorsku i na granici s Crnom Gorom. Time je privremeno osiguran međunarodni nadzor tog područja, a de facto potvrđena njegova pripadnost Republici Hrvatskoj. Misija je uspješno okončana u prosincu 2002. godine.
Cijena rata i odgovornost za zločine
Ratna razaranja i ljudske patnje ostavili su za sobom duboke ožiljke. Ukupne ratne štete u Hrvatskoj procjenjuju se na 160 % predratnog BDP-a, dok je oštećeno i uništeno 15 % stambenog fonda. Za usporedbu, potres i cunami koji su 2011. pogodili Japan izazvali su gospodarski gubitak od 8 % BDP-a i razorili 1,8 % stambenog fonda. U Japanu je pod vodom završilo 561 km² (0,15 % teritorija), dok je u Hrvatskoj minirano 1174 km², razmjerno četrnaest puta više, a usto je razminiranje u Hrvatskoj trajalo punih trideset godina.
No, iza tih brojki krije se najveća tragedija ‒ izgubljeni ljudski životi. Prema podacima Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, tijekom sukoba smrtno je stradalo između 19.500 i 20.000 ljudi. Među njima je bilo nešto manje od 14.000 Hrvata i građana na slobodnom području, od čega oko 8700 branitelja, dok je oko 5300 poginulo na tada okupiranom području, uključujući više od 3700 pripadnika JNA i srpskih snaga. Precizan broj njihovih gubitaka vjerojatno je i veći, ali je djelomično ostao skriven u arhivima JNA i srpskog Ministarstva unutarnjih poslova. Među civilnim žrtvama posebno se pamti oko četiristo poginule djece. Ranjeno je najmanje desetak tisuća civila, kao i deseci tisuća branitelja.
Rat u Bosni i Hercegovini odnio je još veći broj ljudskih života. Prema najpouzdanijim međunarodnim i domaćim demografskim procjenama, tijekom sukoba od 1992. do 1995. smrtno je stradalo približno 97.000 do 104.000 ljudi, među kojima je bilo oko 64.000–65.000 Bošnjaka, oko 25.000 Srba i oko 8.000 Hrvata, dok su milijuni stanovnika bili prisiljeni napustiti svoje domove. Razmjeri stradanja, osobito masovni zločini i genocid u Srebrenici, trajno su obilježili suvremenu povijest Bosne i Hercegovine i cijele regije. U ukupnom zbroju ratnih stradanja, više od 90 % ljudskih gubitaka bilo je izravna posljedica srpske agresije i s njom povezanih ratnih zločina. Hrvatsko-bošnjački sukob iz 1993. i 1994. godine, ograničen ponajprije na središnju Bosnu i Hercegovinu, činio je približno 8 do 10 % ukupnih žrtava; pritom su oko dvije trećine stradalih bili Bošnjaci, a oko trećine Hrvati.
Hrvatski otpor nigdje nije bio tako dramatičan i žilav kao u Vukovaru ‒ prvom europskom gradu sravnjenom sa zemljom nakon 1945. ‒ koji je ustrajao u obrani puna tri mjeseca, čak i dan duže nego što će, tri desetljeća kasnije, izdržati od ruskih snaga opkoljeni ukrajinski Mariupolj. Unatoč svim naporima, u veljači 2026. još se uvijek traga za 1740 nestale osobe, što ostaje trajna rana hrvatskog društva. Zbog toga je 18. studenoga dan kada se cijela Hrvatska prisjeća cijene slobode: Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i na žrtvu Vukovara i Škabrnje. Toga dana milijuni svijeća obasjavaju trgove, ulice i prozore hrvatskih domova – kao tihi zavjet da se njihova žrtva nikada neće zaboraviti.
Ironija povijesti htjela je da onaj koji je rat pokrenuo, Slobodan Milošević, bude optužen pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine. Srbijanske su ga vlasti 2001. same izručile Haagu, upravo 28. lipnja, na 12. obljetnicu njegova ratnohuškačkog govora na Gazimestanu 1989., gdje je sve i započelo. Umro je, međutim, 2006. u haškom pritvoru, izbjegavši tako izricanje pravne presude, ali ne i neumoljivi sud povijesti, u kojem je trajno ostao zabilježen kao »balkanski krvnik«. Pred međunarodnom su pravdom osuđeni i svi vodeći politički i vojni čelnici pobunjenih Srba ‒ u Hrvatskoj (Milan Babić i Milan Martić) te u Bosni i Hercegovini (Radovan Karadžić i Ratko Mladić) ‒ za zločine protiv čovječnosti, a u bosanskohercegovačkom slučaju i genocid. Upravo iz te gole bilance razaranja, žrtava i odgovornosti izrasta razumijevanje vrijednosti slobode i trajnog mira.
Cijena slobode i mir kao nasljeđe
Kraj 1995. označio je završetak jednog od najtragičnijih i najsloženijih sukoba u Europi nakon Drugog svjetskog rata. U najtežim ratnim okolnostima Hrvatska je uspjela obraniti vlastiti teritorij, izgraditi moderne oružane snage i demokratske institucije te se izboriti za međunarodno priznanje kao samostalna država. Istodobno je pridonijela prestanku sukoba između bosanskohercegovačkih Hrvata i Bošnjaka, obnovila savez s Bošnjacima i imala važnu političku ulogu u usmjeravanju hrvatskog vodstva u Bosni i Hercegovini prema prihvaćanju mirovnih planova.
Time je Hrvatska tijekom rata imala presudnu ulogu u opstanku Bosne i Hercegovine: cjelokupna humanitarna i vojna pomoć namijenjena toj zemlji nužno je prolazila preko hrvatskog teritorija. Bez te potpore Bosna i Hercegovina se, po svemu sudeći, ne bi uspjela održati kao država. Unatoč svemu, ona i danas postoji kao međunarodno priznata država, ustrojena oko dvaju entiteta i utemeljena na trima konstitutivnim narodima.
Strateški preokreti na bojišnici, a osobito Operacija Oluja, koja je deblokadom Bihaća spriječila ponavljanje srebreničke tragedije, stvorili su uvjete za mirovne pregovore i omogućili miran povrat preostalih okupiranih područja na krajnjem istoku Hrvatske. Iako nije ispunio sva očekivanja, Daytonski je sporazum zaustavio ratna djelovanja i otvorio put dugotrajnom, ali nužnom procesu obnove, povratka izbjeglica, ostvarivanja pravde za žrtve i postupne međunacionalne pomirbe.
Na temelju promijenjene vojne ravnoteže, mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja dovršena je u zadanim rokovima: 15. siječnja 1998. posljednji okupirani dio teritorija vraćen je Hrvatskoj, koja je time zaokružila svoj puni suverenitet i izišla iz rata kao pobjednik, bez ijednog teritorijalnog gubitka. Uspješnom provedbom u svega dvije godine, misija UNTAES postala je najuspješnija mirovna operacija u povijesti Ujedinjenih naroda. Tek se tada Hrvatska mogla u potpunosti posvetiti obnovi i gospodarskom razvoju. Samo jedanaest godina nakon odlaska posljednjih plavih kaciga, 2009. postala je članica NATO-a, a već 2013. i punopravna članica Europske unije.
Godina raspleta
Događaji iz 1995. godine pokazali su da nema trajnog mira bez ravnoteže snaga, niti održivog političkog rješenja bez strateške odlučnosti u provedbi ključnih političkih i vojnih odluka, diplomatske razboritosti i poštovanja povijesnih stvarnosti. Hrvatska je, unatoč žrtvama i razaranjima, uspjela ostvariti ono što se dugo činilo nedostižnim. Obranila se unatoč međunarodnom embargu na oružje, izgradila vlastitu državu i demokratske institucije te izborila međunarodni legitimitet. Istodobno je odigrala ključnu vojnu i diplomatsku ulogu u završetku rata i utrla put mirnoj reintegraciji hrvatskog Podunavlja, kojom je nekoliko godina poslije dovršen povratak i posljednjeg okupiranog dijela hrvatskog teritorija u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske.
Zbog svega toga, 1995. je s pravom ostala zapamćena kao godina raspleta ‒ godina u kojoj je hrvatska povijesna pobjeda otvorila novo poglavlje mira, slobode i europske budućnosti.
Objavljeno u: »1995.«, Zoran Filipović, Zagreb, 2026.