U samo tri desetljeća Hrvatska je prošla put kakav rijetko koja država uspije ostvariti u tako kratkom vremenu: od rata i razaranja do međunarodnog priznanja, od političke tranzicije do pune integracije u Europsku uniju, NATO, Schengen i europodručje. Taj put obilježen je odlučnošću, žrtvom i sposobnošću prilagodbe. Danas, u novom i nestabilnom geopolitičkom okruženju, Hrvatska ulazi u sljedeću fazu svojeg razvoja – svjesna postignutog, ali i izazova koji tek dolaze.

Hrvatska je u tri desetljeća svoje samostalnosti ostvarila brojna postignuća, ponajprije na političkom, vojnom i diplomatskom planu, zatim na gospodarskom i društvenom planu, potom na području afirmacije svoje kulture i identiteta te naposljetku u pogledu globalne prepoznatljivosti. U sadašnjem složenom geopolitičkom kontekstu, sa sigurnosnim, energetskim i klimatskim rizicima, pred Hrvatskom su i dalje brojni izazovi, ponajprije demografski. No važno je prisjetiti se ostvarenih postignuća unatoč nepovoljnim uvjetima kako bismo se bolje pripremili za budućnost i pristupili joj sa samopouzdanjem i vjerom u vlastite sposobnosti.

Na političkom, vojnom i diplomatskom planu

Na političkom planu Hrvatska je na prvim slobodnim izborima stekla politički subjektivitet, a hrvatski je narod uspostavom demokratski izabranog Hrvatskog sabora postao suveren. Bio je to prvi čin daljnjeg demokratskog ustroja zemlje i preduvjet za proglašenje neovisnosti i međunarodno priznanje.

Na međunarodnom planu Hrvatska je, unatoč ratu i njegovim posljedicama, postupno pristupila svim relevantnim međunarodnim organizacijama, od UN-a, OESS-a i Vijeća Europe, sve do NATO-a. Vrhunac te međunarodne integracije bilo je pristupanje Europskoj uniji te produbljivanje integracije ulaskom u Schengenski prostor i europodručje. Taj ciklus međunarodne integracije trebao bi se dovršiti 2026. članstvom u Organizaciji za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD). Hrvatska je već danas dio najuže europske jezgre, kao članica svih ključnih integracija, uključujući i brojne regionalne inicijative i organizacije.

Na vojnom planu Hrvatska je u Domovinskom ratu, u uvjetima embarga na uvoz oružja, uspjela ustrojiti respektabilnu vojnu silu koja je bila kadra osloboditi okupirana područja, pri čemu je gotovo sve vojne operacije uspješno provela.

Paralelno s tim Hrvatska je stekla zavidno diplomatsko iskustvo tijekom višegodišnjih mirovnih pregovora, sve do Daytonsko-pariškog mirovnog sporazuma, kao i mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, pod vodstvom predsjednika Franje Tuđmana, zahvaljujući kojemu je Hrvatska pobijedila u nametnutom ratu bez ikakvog teritorijalnog gubitka. Tek danas, u usporedbi sa stanjem u Ukrajini, možemo shvatiti koliki je to bio uspjeh, tim više što je omjer snaga Hrvatske vojske i JNA na početku rata bio znatno nepovoljniji nego između Ukrajine i Rusije, ako isključimo nuklearno oružje.

Usto, Hrvatska je stekla vrijedno pravno iskustvo kroz suradnju s Haaškim sudom te pružanje pravne pomoći optuženim časnicima Hrvatske vojske, koji su do jednoga oslobođeni od optužbi za svoju ulogu u Domovinskom ratu. Isto vrijedi i za tužbu Hrvatske protiv Srbije pred Međunarodnim sudom, pri čemu je država stekla dragocjeno iskustvo na području međunarodnog prava. Tome valja pridodati i višegodišnje pregovore o sukcesiji te pravne sporove oko određivanja granice na moru i kopnu s bivšim jugoslavenskim republikama.

No nakon pristupanja Vijeću Europe (1996.), za što je bilo potrebno doseći potrebne demokratske standarde, te pristupanja NATO-u (2009.), koji je zahtijevao depolitizaciju vojske i njezin ustroj po zapadnim standardima, najveći izazov koji je zahtijevao mobilizaciju cjelokupne državne uprave i nacionalnih institucija bili su pristupni pregovori za članstvo u Europskoj uniji. Taj je proces formalno započeo Zagrebačkim summitom u studenome 2000., nastavio se nakon sklapanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (listopad 2001.), preko formalne kandidature za članstvo (veljača 2003.) i stjecanja statusa kandidata (lipanj 2004.) pa sve do samih pristupnih pregovora (listopad 2005. – lipanj 2011.). Nakon uspješno održanog referenduma (siječanj 2012.) i ratifikacije pristupnog ugovora u svim državama članicama Hrvatska je naposljetku postala članica Europske unije (1. srpnja 2013.), gotovo 13 godina nakon Zagrebačkog summita. Već šest i pol godina kasnije, u prvom polugodištu 2020. Hrvatska je prvi put predsjedala Vijećem Europske unije.

Nakon ispunjavanja svih kriterija za članstvo u Schengenskom prostoru i europodručju (2023.), pregovori s OECD-om danas odlično napreduju. Od autsajdera, u svega nekoliko godina Hrvatska je postala predvodnik među kandidatima za članstvo. Članstvo u OECD-u, koje okuplja 38 najrazvijenijih država svijeta, za Hrvatsku će značiti napredniji okvir za provedbu još boljih javnih politika, osobito u pogledu upravljanja javnim poduzećima, djelotvorniju borbu protiv korupcije i kvalitetniju državnu statistiku.

Na gospodarskom i društvenom planu

Na gospodarskom i društvenom planu Hrvatska se u tri desetljeća korjenito promijenila. U ratnim uvjetima prešla je s planske ekonomije na tržišno gospodarstvo. U nešto više od trideset godina, promijenila je čak četiri valute: jugoslavenski dinar najprije je zamijenio hrvatski dinar (prosinac 1991.), potom kuna (svibanj 1994.) i naposljetku euro (siječanj 2023.).

Osim velikog broja ljudskih žrtava i znatne materijalne štete, ratna razaranja izazvala su i humanitarnu katastrofu te je Hrvatska u jednom trenutku skrbila o gotovo 700 tisuća ljudi, i prognanika i izbjeglica iz BiH i Srbije. No zahvaljujući iznimnoj solidarnosti i požrtvovnosti hrvatskog naroda svakome je osiguran krov nad glavom i dovoljno hrane.

Nakon uspostave mira, i bez znatnije međunarodne pomoći, u poratnoj je obnovi izgrađeno ili obnovljeno 156.500 stambenih jedinica, što je dvostruko više nego ih danas ima Split. Iako se cunami i potres koji je pogodio Japan 2011. smatra najskupljom prirodnom katastrofom moderne ere, oni su japansko gospodarstvo koštali oko 8% bruto domaćeg proizvoda (BDP), dok su štete koje je Hrvatska pretrpjela u Domovinskom ratu iznosile vrtoglavih 160% od predratnog BDP-a, što je proporcionalno oko 20 puta više. Štoviše, u Japanu je porušeno 1,8% stambenog fonda, a u Hrvatskoj 14,9%. U Japanu je potopljeno 561 km2, dok je u Hrvatskoj minirano dvostruko veći teritorij (1147 km2), a posljednje će mine Hrvatska ukloniti tek za dvije godine. Broj poginulih je približno isti, s tim da Japan ima 123 milijuna stanovnika, a Hrvatska 3,9 milijuna. No Japan danas posjećuje 25 milijuna turista, a Hrvatsku 21 milijun.

Međutim, štete koje je Hrvatska pretrpjela u Domovinskom ratu i urušavanje njezina BDP-a početkom 1990-ih osjećamo i danas: dok su Hrvatska i Španjolska od 1960. do kraja 1980-ih imali isti BDP po stanovniku, njihove se putanje tada razdvajaju te Španjolska nastavlja rasti, a Hrvatska pada u duboku recesiju. Stoga je danas BDP po stanovniku Hrvatske na razini španjolskog od prije 20-ak godina. Slično je, premda manje izraženo, s bivšim socijalističkim zemljama, primjerice s Češkom: do 1990. hrvatski BDP po stanovniku bio je iznad češkog, a od tada je znatno manji. Ta razlika dodatno se produbila nakon svjetske krize 2008., koja je Hrvatsku zadesila izvan Europske unije, dok je Češka članica još od 2004.

No u posljednjih osam godina, hrvatsko se gospodarstvo ubrzano oporavlja: zaposlenost je dosegla rekordne brojke od neovisnosti (1,72 milijuna zaposlenih), a nezaposlenost je pala na razinu prirodne nezaposlenosti (4%). Istodobno, rast prosječnih plaća doživio je ubrzanje bez presedana (+77%), što je, unatoč visokoj inflaciji od početka ruske agresije na Ukrajinu, omogućilo realni rast kupovne moći od 33%. Slično je i s mirovinama, dok je kod minimalne plaće realni rast znatno veći. Sve to pridonijelo je smanjenju broja osoba u riziku od siromaštva za jednu trećinu. Istodobno, visoki gospodarski rast, iznad prosjeka Europske unije, omogućio je da je rast BDP-a po stanovniku s 11 tisuća na 20 tisuća eura. U odnosu na prosjek Europske unije (100), on se povećao sa 62 (2016.) na 76 (2023.), što znači da postupno hvatamo korak s razvijenijim članicama EU-a.

Posebno je dragocjeno da se taj rast ne temelji na zaduživanju budućih generacija, već obrnuto: javni dug, koji je 2014. iznosio 84% BDP-a, smanjen je danas na 58%. Istodobno, u vremenima kada većini zemalja kreditni rejting pada ili stagnira, Hrvatska se ističe po tome što je njezin kreditni rejting povećan je za četiri stupnja, po čemu smo najbolji na svijetu.

No najveći izazov ostaju negativni demografski trendovi koji su započeli još nakon Drugog svjetskog rata: godišnji broj živorođene djece smanjio se tri puta od 1950., s 96 tisuća na 34 tisuće, dok se broj umrlih povećao s 47 na 57 tisuća. To znači da Hrvatska godišnje gubi stanovništvo jednog grada poput Makarske. Dok je stopa fertiliteta svugdje u Europi pala ispod 2,1 djeteta po ženi, što je minimalni prag za obnovu stanovništva, u Hrvatskoj je ona oko 1,5, na pola puta između najmanje na Malti (1,1) i najviše u Francuskoj (1,8).

S druge strane, negativni migracijski saldo posljednjih se godina preokrenuo, pa je broj doseljenih veći od broja iseljenih, no cilj je da se povećanjem standarda počne vraćati sve veći broj hrvatskih iseljenika kako bi činili većinu doseljenika, koju sada čine strani radnici zaposleni ponajprije u građevinarstvu (radi što brže obnove nakon potresa) i ugostiteljstvu. Na negativne demografske trendove moguće je odgovoriti samo kombinacijom pronatalitetnih i imigracijskih politika, pri čemu veliku ulogu igra i stupanj društvenog optimizma.

Zanimljivo je konstatirati da je Hrvatska ove godine dosegla visoko 8. mjesto po ispunjavanju 17 ciljeva održivog razvoja, među 193 države u sustavu UN-a. Istodobno, Međunarodni monetarni fond uvrstio je Hrvatsku među "napredna gospodarstva", što je najviša kategorija, u kojoj Hrvatska nikad prije nije bila.

Na području kulture i nacionalnog identiteta

Na području afirmacije kulture i nacionalnog identiteta najvažniji je događaj samo stjecanje neovisnosti, što je Hrvatsku smjestilo na političku kartu Europe kao novu i nezaobilaznu činjenicu te ravnopravnu europsku naciju.

U borbi za kulturnu afirmaciju Hrvatska je uložila velik trud kako bi njezina kulturna i prirodna baština bila uvrštena na UNESCO-ov Popis svjetske baštine. Paralelno s tim čak 21 dobro uvršteno je na Popis nematerijalne baštine, po čemu je Hrvatska treća u Europi, iza Francuske i Španjolske.

Ulazak u Europsku uniju, zahvaljujući kojemu je hrvatski jezik postao jedan od 24 službena jezika EU-a, bio je daleko najznačajniji čin za međunarodnu afirmaciju i samobitnost hrvatskog jezika. Uz to, hrvatske je glagoljica od neovisnosti doživjela svojevrsni preporod te se, osim obnovljenog interesa, sve više koristi u grafičkom dizajnu kao nacionalni motiv i oznaka hrvatskog identiteta.

Izbor Rijeke za Europsku prijestolnicu kulture 2020. poklopilo se s hrvatskim predsjedanjem Europskom unijom te je bio također sjajna prilika za međunarodnu afirmaciju hrvatske kulture i umjetnosti. Tome pridonose i međunarodni uspjesi hrvatske kinematografije, kao i hrvatski glazbenici svjetskog glasa.

Hrvatska je, naime, izuzetno zanimljiva zemlja koja na sjecištu brojnih europskih kulturnih cjelina uspijeva vlastiti nacionalni identitet i kulturu obogatiti originalnom sintezom brojnih utjecaja, zbog čega možemo ustvrditi da je Hrvatska svojevrsna "Europa u malome". Osim što je slavenska i mediteranska zemlja, Hrvatska je i srednjoeuropska zemlja, zemlja katoličke tradicije i dio zapadnoeuropskog civilizacijskog kruga, na doticaju s balkanskom Europom te članica i EU-a i NATO-a.

Upravo to bogatstvo i jedinstvenost Hrvatske kao "male kulturne velesile" trebamo bolje vrednovati i afirmirati u svijetu kao našu posebnost.

Na području globalne prepoznatljivosti

Kad je riječ o globalnoj prepoznatljivosti, valja se prisjetiti da je na svijetu samo jedan Hrvat na dvije tisuće stanovnika, a u Europskoj uniji, jedan na 115 stanovnika. Štoviše, hrvatsko stanovništvo zajedno sa stanovništvom 70 država koje su manje napučene od Hrvatske čini tek 1,2% svjetske populacije. Stoga se Hrvatska doista treba potruditi kako bi postigla zadovoljavajuću vidljivost na svjetskoj sceni.

Prvo i najvažnije jest jednoznačno definirati Hrvatsku, na prepoznatljiv, upečatljiv i pozitivan način. Jedna od najuspješnijih krilatica je zasigurno "Mediteranska vrata Srednje Europe", jer nas to pozicionira bez pogreške i bez konkurencije: nijedna druga zemlja ne može pretendirati na takvu definiciju. No, osim zemljopisno, ona nas definira i povijesno, jer se njome naznačuje što bi, u širokim crtama, mogla biti povijest zemlje na razmeđu Srednje Europe i Mediterana. Definira nas i kulturno i gastronomski i ekonomski, jer nismo ni bogata sjeverna Europa ni nerazvijeni najjužniji dio Europe. Najvažnije je, međutim, da nas definira u pozitivnom svjetlu, jer su i Mediteran i Srednja Europa zemljopisne cjeline s pozitivnom konotacijom diljem svijeta.

Prije nekoliko godina Institut za turizam proveo je anketu u nekoliko europskih država kako bi ispitao prve asocijacije na Hrvatsku. Zanimljivo je da je pridjev "lijepa" prva asocijacija, što je izvrsno za zemlju čiji stanovnici svoju domovinu nazivaju Lijepom Našom. Stoga možemo biti ponosni na visoko 14. mjesto na Country Brand Ranking u turizmu za 2024/2025.

Među lajtmotivima koje smo kao država uspjeli nametnuti u brendiranju zemlje ističu se raznolikost krajolika, Jadran kao najčišće more Mediterana, zemlja tisuću otoka, velik broj parkova prirode i nacionalnih parkova, očuvan okoliš, čaroban zagrebački advent, Dubrovnik kao biser Jadrana, domovina zanimljivih inovatora (Tesla) i inovacija (kravata) te talentiranih sportaša. U tom pogledu naši su sportaši, od nogometaša nadalje, odigrali bitnu ulogu u pozicioniranju Hrvatske kao zemlje srčanih i upornih ljudi te zemlje koja igra iznad svoje kategorije.

Njihov je doprinos nemjerljiv u međunarodnoj afirmaciji crveno-bijele šahovnice kao znaka vizualnog identiteta Hrvatske, koja je danas gotovo u rangu kanadskog javorova lista, ili japanskog crvenog kruga, što je izniman uspjeh u svega tri desetljeća.

Dakako, za daljnju međunarodnu afirmaciju i globalnu prepoznatljivost Hrvatske potrebno je uložiti još mnogo truda, no Hrvatska pritom raspolaže znatnim potencijalom koji valja svijetu predstaviti na zanimljiv i upečatljiv način.

Zaključak

Sve u svemu, premda je pred nama još mnogo posla, malo je koja zemlja na svijetu u svega tri desetljeća prešla put od nepriznate federalne republike do međunarodno priznate države članice svih ključnih europskih i svjetskih organizacija; od zemlje u razvoju do naprednog gospodarstva; od razorenog Vukovara do Pelješkog mosta; od bombardiranog Dubrovnika do popularne kulise za snimanje "Ratova zvijezda" i "Igara Prijestolja"; od skrbi za stotine tisuća izbjeglica do ugošćivanja 20 milijuna turista; od zemlje koja nije kontrolirala četvrtinu svog teritorija do članice NATO-a i Europske unije koja danas pomaže Ukrajini; od osječkog crvenog fiće do Rimčeve Nevere; od izbjeglog malog pastira s obronaka okupiranog Velebita do najboljeg nogometaša na svijetu.

Sve to svjedoči o našoj žilavosti, solidarnosti i upornosti. U tome je Hrvatska jedinstvena – i još smo tek na pola puta.