Energija i sloboda: stvarni temelj demokracije

Suvremena je demokracija rođena iz energije jednako kao iz ideje pravednog društva. Već dva stoljeća počiva na energetskom izobilju kakvo svijet dotad nije vidio. Svijet bi bez energije bio nepokretan, hladan i mračan, jer ona je tihi temelj svakog kretanja, topline, svjetla i života.

Današnja sloboda nije proizišla samo iz filozofije i prava nego također iz pare, ugljena, nafte i električne energije. Tek kada je čovjek ovladao silama daleko većim od snage vlastitih mišića, marve, vjetrenjača i vodenica, moglo je – zahvaljujući fosilnom gorivu – nastati društvo u kojemu se rad oslobodio borbe za goli opstanak, a vrijeme se oslobodilo jarma nužde.

Industrijska je revolucija raskinula okove tjelesnog rada i otvorila put k obrazovanju, građanskom životu i političkoj odgovornosti. Još u Ateni, kolijevci demokracije, slobodu i sudjelovanje u javnom životu uživala je samo manjina građana, dok je većina – robovi, žene i stranci – nosila njezin fizički teret. Demokracija je dakle počivala na energiji robova koja je malobrojnima podarila vrijeme za javne poslove. Industrijsko doba tu je prisilu zamijenilo strojevima i prvi put omogućilo da se sloboda počne širiti i na sve slojeve društva. Zato se povijest demokracije ne može odvojiti od povijesti energije: sloboda uistinu započinje onda kad strojevi postanu jeftiniji od ljudi.

To međutim ne znači da svako društvo bogato energijom mora biti i slobodno. Energija sama po sebi ne stvara slobodu, ali bez nje sloboda ne može biti trajna: ondje gdje je nema, demokracija se ne rađa, a gdje je nestane, ondje demokracija vene. Povijest to potvrđuje: prve moderne demokracije izrasle su u zemljama u kojima su ugljen, para i električna energija oslobodili čovjekov rad te otvorili prostor obrazovanju, novinstvu i građanskom angažmanu. Ondje pak gdje su izvori energije ostali u rukama države ili uskog kruga moćnika – od Rusije do suvremenog Bliskog istoka – obilje je hranilo vlast, ali ne i slobodu.

No što će biti s demokracijom kad energija prestane biti obilna, jeftina i sigurna? Europa, koja uvozi oko 60 % svojih energetskih potreba, uskoro će se morati suočiti sa svijetom u kojem će energija biti rjeđa, skuplja i sve češće sredstvo pritiska. Ta budućnost više nije daleka: treba se na nju pripremati razborito, odlučno i hrabro, jer kad energija ponovno postane rijetka i skupa, sloboda će postati krhkija, a cijena demokracije veća nego ikad prije.

Na to već upozorava Međunarodna agencija za energiju (IEA): svijet je dosegnuo vrhunac proizvodnje nafte i ulazi u razdoblje njezina trajnog pada. A da bismo razumjeli razmjere tog izazova, moramo najprije shvatiti što energija doista jest, odakle potječe njezina snaga i koliko je duboko preobrazila naša društva.

Kad strojevi postanu jeftiniji od ljudi

Jedna litra dizela sadrži oko trideset šest milijuna džula energije, približno onoliko koliko bi uvježbani biciklist razvio pedalirajući danonoćno četiri dana. U toj se maloj količini goriva krije snaga dovoljna da pokrene stroj koji za jedan sat može obaviti posao za koji bi ljudima trebali dani. Bager srednje veličine, koji troši deset litara goriva na sat, zamjenjuje rad tristotinjak ljudi.

To dakle znači da stroj za manje od stotinu eura može obaviti posao za koji bi nekoć tisućama ljudi bio potreban cio dan. Razlika nije samo u snazi nego i u cijeni. Litra goriva vrijedna manje od jednog i pol eura sadrži energiju jednaku višetjednom ljudskom fizičkom radu. U tome je bit modernog doba: pretvaranje jeftine fosilne energije u zamjenu za skup ljudski rad, čime je stvoren višak bogatstva i slobodnog vremena koji je omogućio obrazovanje, umjetnost i društveni napredak. Stroj usto ne spava, ne umara se i ne traži plaću; ne treba ga hraniti ni čuvati da ne pobjegne ili se pobuni. Ropstvo nije nestalo zato što smo postali pravedniji, nego zato što su strojevi postali isplativiji.

Sunčeva se svjetlost zahvaljujući fotosintezi milijunima godina pohranjivala u drevnim biljkama i mikroorganizmima, koji su se postupno pretvarali u ugljen, naftu i plin. Kada danas izgaramo fosilna goriva, oslobađamo prapovijesnu solarnu energiju: sunčevu svjetlost zarobljenu u krutom, tekućem i plinovitom stanju. Energija koju sadrži jedna litra nafte nastajala je više od dvije godine fotosintezom na jednom kvadratnom metru vegetacije, a mi je potrošimo za nekoliko minuta vožnje. Drugim riječima, grijemo se i vozimo na koncentrat prapovijesnog sunca.

Iako je energija posvuda prisutna, rijetko razmišljamo o njezinoj naravi. U fizici je ona mjera sposobnosti da se izazove promjena, bilo gibanje, toplina, svjetlost, pretvorba tvari ili kemijska reakcija. Ne može se stvoriti ni uništiti, nego samo pretvoriti iz jednog oblika u drugi. Kad motor izgara gorivo, većina energije prelazi u toplinu, manji dio u gibanje, a sve se nakraju rasprši u okoliš.

Ništa se ne gubi, sve se preobražava, od koncentriranog i korisnog prema raspršenom i manje iskoristivom. Zato se šalica čaja sama od sebe hladi grijući okolni zrak, ali se toplina zraka ne može sama od sebe vratiti u šalicu i ponovno je zagrijati. U prirodi energija spontano prelazi s toplijeg na hladnije, iz uređenijeg u neuređenije stanje, proces koji fizika opisuje kao porast entropije.

A ako ta zakonitost pokazuje kako se energija raspršuje, nuklearna energija pokazuje koliko ju je moguće zgusnuti. U elektrani Krško malena čašica uranijeva oksida sadrži dovoljno goriva za proizvodnju približno 400 megavatsati (MWh) električne energije, što odgovara godišnjoj potrošnji devedesetak Hrvata. Drugim riječima, taj skromni volumen skriva jednaku energetsku vrijednost kao 160 tona ugljena, 100 kubičnih metara nafte ili 75.000 kubičnih metara prirodnog plina.

Za istu količinu električne energije iz obnovljivih izvora potrebni su golemi prostori i vrijeme: solarna elektrana od 50 hektara mora raditi cijeli dan, oko sedamdeset vjetroagregata snage po tri megavata šest sati punim kapacitetom, a hidroelektrana Peruća sedam sati neprekidno. Krško to postigne za nešto više od pola sata, bez buke, dima i ispuštanja ugljikova dioksida.

Uračuna li se cijeli životni ciklus postrojenja, prosječne emisije CO₂ iz Krškog za 400 MWh iznose tek oko 4,8 tona, koliko prosječan stanovnik Hrvatske ispusti u godinu dana. Za istu količinu iz plinskih elektrana ispušta se oko 200 tona CO₂, a iz ugljena čak 330.

Od kilovatsata do Hirošime

Naša ovisnost o toj pripitomljenoj snazi obiluje primjerima u svakodnevici. Tako bi električna energija potrebna za jednodnevni pogon hladnjaka zahtijevala cio dan pedaliranja na biciklu spojenom na generator. Za sat vremena glačanja trebalo bi dvadeset sati takvog rada, a da bi se zagrijao stan od 70 četvornih metara, pedesetak biciklista moralo bi pedalirati neprekidno cijeli dan. Drugim riječima, dok održavamo toplinu doma, kuhamo ili glačamo, u metaforičkom se “podrumu našeg života” znoji vojska nevidljivih biciklista.

Ta se vojska ne zadržava u našim domovima: ona pokreće i svijet izvan njih, snagom koja goni vozila i brodove, pogoni tvornice i prožima svaku poru našega društva. Trajekt koji povezuje Split i Brač ima snagu približno petnaest tisuća veslača, dok bi za pokretanje cijele Jadrolinijine flote bila potrebna snaga oko dvaju milijuna veslača. Kad bi svi muškarci u Hrvatskoj godinu dana veslali osam sati dnevno, proizveli bi tek onoliko energije koliko je Jadrolinija potroši u jednoj godini.

No ni digitalni svijet nije tako “lak” kako se čini. Oko pet posto električne energije prosječnog Hrvata troši njegov pametni telefon i infrastruktura koja ga podržava (antene, poslužitelji, podatkovni centri te njihovi sustavi za hlađenje). Taj “nevidljivi trošak” iznosi oko 135 sati pedaliranja mjesečno, uz emisiju od 2,3 kg CO₂. U globalnim razmjerima cijeli IT sektor – internet, računala, podatkovni centri, streaming, telefoni i svi drugi digitalni uređaji – troši između 7 i 8 % svjetske električne energije. Toliko proizvede 300 do 360 nuklearnih reaktora, što iznosi čak 70–80 % ukupne svjetske nuklearne proizvodnje ili 65–80 % električne potrošnje cijele Europske unije. Dok skrolamo po ekranu, u pozadini rade čitave elektrane.

Današnje oduševljenje umjetnom inteligencijom prešutno polazi od pretpostavke da će električne energije uvijek biti onoliko koliko bude potrebno. No energija koju troši infrastruktura umjetne inteligencije raste višestruko brže od globalnih proizvodnih kapaciteta, pa se taj jaz iz mjeseca u mjesec sve više produbljuje.

U praksi bi ograničeni i još uvijek dobrim dijelom fosilni kapaciteti mogli postati novo usko grlo digitalnog napretka, jer bez ubrzanog širenja stabilne i čiste proizvodnje upravo će električna energija, a ne algoritmi, određivati granice razvoja umjetne inteligencije.

Elektrifikacija je dakle presudan korak prema održivosti, ali nije i rješenje za sve: većina energije, pa i dobar dio električne, još uvijek potječe iz goriva koje treba iskopati, preraditi i izgorjeti. Upravo zato se iza svake digitalne revolucije i dalje krije stara, fizička ekonomija: rudnici, brodovi, rafinerije i kamioni, bez kojih bi se i najsuvremeniji digitalni svijet u trenu zamračio.

Fizički svijet ostaje jednako gladan energije. Sve što nas okružuje – hrana, odjeća, namještaj, građevinski materijal, strojevi – barem je jednom putovalo kamionom. Gotovo sav taj prijevoz pokreće dizel, pa bez nafte nema kamiona, bez kamiona nema prijevoza, a bez prijevoza nema gospodarstva, kao što bez brodova na naftu nema ni globalizacije. Nafta je krvotok svijeta, a razina gospodarske aktivnosti izravno prati njezinu potrošnju.

Ti digitalni, logistički i mehanički tokovi čine nevidljivu mrežu na kojoj počiva naš život. Što više ukroćujemo energiju, to o njoj više ovisimo. Ta ovisnost predstavlja vezu između energije, blagostanja i društvene stabilnosti.

Danas prosječan stanovnik Zemlje raspolaže energijom pedesetak “energetskih robova” koji od jutra do mraka rade za nj. Hrvatski građanin ima šesdesetak takvih “slugu”, Nijemac devedesetak, Amerikanac sto osamdeset, a Katarac gotovo pet stotina. Nikad u povijesti pojedinac nije imao toliku vojsku nevidljivih radnika. Ta energija pokreće dizala, grije domove, osvjetljava gradove i prevozi hranu.

Energija oslobođena u atomskoj eksploziji nad Hirošimom – oko 63 teradžula – jednaka je ukupnoj energiji koju u trideset godina potroši oko osam Amerikanaca, šesnaest Nijemaca ili dvadeset dvoje Hrvata. Čovječanstvo je u tri desetljeća oslobodilo energiju dvjesto četrdeset milijuna takvih eksplozija, po jednu svake četiri sekunde, a da to i ne slutimo – osim što opažamo klimatske promjene koje smo time pokrenuli.

Možda zvuči nevjerojatno, ali upravo ta sila pokreće naš svijet, napaja naše gradove i daje svjetlost našem dobu, dok mi, zaslijepljeni njezinom stalnom prisutnošću, zaboravljamo koliko je dragocjena.

Samo zračni promet svake godine potroši energiju dovoljnu za izgradnju šest milijuna Keopsovih piramida, a pribroji li se tome pomorski i cestovni promet, svake minute oslobađamo energiju kojom bismo mogli podignuti sedamdeset pet Velikih piramida.

Danas ljudska mišićna snaga čini tek neznatan dio, manje od jednog postotka, ukupnog rada koji pokreće suvremeni svijet. Sve ostalo obavljaju motori na struju ili gorivo. Kad bi energija presušila, strojevi bi stali, a s njima bi se urušila proizvodnja, blagostanje, pokretljivost i politički poredak koji održava demokratska društva. U takvom bi se svijetu ukupni BDP smanjio više od dvjesto puta, na razinu predindustrijskog doba.

Zahvaljujući silnoj energiji kojom danas raspolaže, čovječanstvo je u malo više od jednog stoljeća, do 2020, izgradilo svijet od betona, čelika, asfalta, plastike i stakla, težak više od 1.100 milijardi tona, što je masa veća od ukupne žive prirode na Zemlji: stabala, biljaka, životinja, riba i bakterija. Prvi put u povijesti djela naših ruku teža su od prirode iz koje smo potekli, i ta se razlika svake godine povećava.

Energija, blagostanje i povjerenje

Upravo se tu otkriva duboka veza između energije i demokracije. Slobodna društva ne počivaju samo na svojim načelima i moralnim vrijednostima nego i na prešutnom društvenom ugovoru: građani prihvaćaju zajednička pravila jer od njih imaju stvarne koristi. Da bi većina podržavala demokratski sustav, mora u njemu razabrati obećanje sigurnosti, udobnosti i napretka.

Energija je temelj tog ugovora: daje toplinu domovima, pokreće promet, omogućuje komunikaciju, jamči stabilnost i ritam suvremenog života. Ona društvu daje ono što je najvažnije: višak vremena i snage iz kojeg proizlazi gospodarski rast, koji pak omogućuje preraspodjelu dobara, blagostanje i povjerenje.

U tom prostoru nastaje istinska sloboda: sloboda mišljenja bez straha od gladi, učenja bez iscrpljenosti od rada i sudjelovanja u javnom životu. Bez energije koja oslobađa ljudsko vrijeme i snagu, demokracija se ne bi mogla ni ukorijeniti ni trajno održati.

Kada taj tok oslabi, spirala napretka pretvara se u spiralu propasti. Od vrhunca proizvodnje nafte 2000. i plina 2005. u Sjevernom moru europska potrošnja energije po stanovniku stalno opada (Ilustracija 1). Dio tog pada odražava veću učinkovitost – to što Europa proizvodi više robe s manje energije – ali to ne objašnjava istodobni pad fizičke aktivnosti gospodarstva: sve je manje kamiona na cestama, manje prevezene robe, manje stanogradnje. To nije puki ekonomski ciklus, nego simptom iscrpljenja fizičke ekonomije, one koju ljudi osjećaju u vlastitom životu.

Skupa energija djeluje poput općeg poreza: poskupljuje proizvodnju, usporava gradnju i smanjuje ponudu dobara. Kako se nafta ugrađuje u cijenu hrane, grijanja, prijevoza i stanovanja, to najviše pogađa srednji i niži sloj, osobito stanovnike prigradskih i ruralnih područja, za koje je gorivo nužda, a ne luksuz. No gubitak energetskog komfora stvara osjećaj nemoći i nesigurnosti u životu. Uz energetska ograničenja, europskoj su stagnaciji pridonijeli i drugi strukturni čimbenici, poput sporijih inovacija, viših poreznih stopa i većeg administrativnog opterećenja.

Posljedice su vidljive: stagnacija dohotka, rast cijena, širenje tjeskobe. Kad se osnovne potrebe počnu doživljavati kao privilegij, raste osjećaj nepravde i slabi povjerenje u institucije, kao u Francuskoj 2018, kad je gorivo postalo simbol “nevidljivog poreza na život” i povod prosvjedima “žutih prsluka”. U posljednjih dvadesetak godina diljem Europe niču novi oblici političkog nezadovoljstva – od Brexita i uspona Marine Le Pen u Francuskoj, do jačanja AfD‑a u Njemačkoj, Geerta Wildersa u Nizozemskoj, Voxa u Španjolskoj i srodnih pokreta u Italiji – koji izražavaju tihu pobunu društava pogođenih stagnacijom i nejednakošću. Iako ti procesi imaju brojne uzroke, od globalizacijskih gubitnika i kulturnih napetosti do migracijskih pritisaka i erozije povjerenja u institucije, pad raspoložive energije po stanovniku jedan je od tih tihih, ali značajnih čimbenika koji se u političkim analizama često previđaju. Kako se energetska potrošnja po stanovniku smanjuje, bogatije zemlje – da bi usporile pad standarda – sve više nadomještaju domaću radnu snagu slabije plaćenim uvoznim radnicima, što uz gospodarsku nesigurnost potiče društvenu napetost i polarizaciju. Tako pad raspoložive energije postaje i politička činjenica: narušava se povjerenje u društvenu pravdu i slabi osjećaj zajedništva. Sigurnost se pretvara u strah, a nada u gorčinu. Razborit građanin postaje buntovnik, a demokracija gubi svoje uporište.

Energetska razboritost i europska otpornost

U takvom ozračju energetske nesigurnosti javljaju se populistički refleksi: osuđuje se cijena tranzicije, a odbacuju rješenja koja vode energetskoj samostalnosti i političkoj suverenosti. Zato štednja energije, njezina učinkovitija uporaba i pametnije upravljanje njome postaju nov oblik strateške razboritosti, preduvjet za očuvanje energetske sigurnosti, socijalnog mira, životnog standarda i političke umjerenosti. Europa, koja uvozi 95 % nafte (Oil and petroleum products – a statistical overview, Eurostat), gotovo 90 % plina (Natural gas supply statistics, Eurostat) i oko 67 % ugljena (EU coal production and consumption reach historical low, Eurostat), može očuvati neovisnost i smanjiti ranjivost samo ako bude trošila manje i proizvodila mudrije.

Najveći se potencijal krije u energetskoj obnovi zgrada, jer se čak 40 % ukupne energije Europske unije troši na grijanje, hlađenje i električnu energiju u kućanstvima. Prvi i najizravniji učinak takvih ulaganja jest povećanje raspoloživog dohotka građana: energetski štedljiv dom troši manje, košta manje i ostavlja više novca u obiteljskom proračunu. Ušteđeni kilovatsati – manje grijanja, manje hlađenja, manji gubitak energije – odmah se pretvaraju u bolji životni standard, veću financijsku sigurnost i otpornost kućanstava na poskupljenje energije. Energetski obnovljen dom nije samo topliji zimi i hladniji ljeti nego je i povoljniji za stanovanje, osobito kad je riječ o mladim obiteljima čiji je budžet najosjetljiviji.

Takva ulaganja dugoročno su isplativa jer donose trajne uštede, veću udobnost i stabilnost kućnog proračuna. Ušteđen novac koji Europa više neće morati izdvajati za uvoz nafte, plina i ugljena treba preusmjeriti u poticaje građanima za ulaganje u energetsku obnovu vlastitog doma. Uz nacionalne programe, presudnu ulogu imaju također općine, gradovi i županije, koji mogu sufinancirati projekte obnove, organizirati zajedničku nabavu i savjetovati građane, osobito one slabijih primanja.

Pritom je dodatna prednost to što Hrvatska već proizvodi većinu materijala potrebnih za energetsku obnovu – ili može razviti takvu proizvodnju, što seže od toplinske izolacije i stolarije do solarnih panela i konstrukcijskih elemenata. Time se ujedno smanjuje ovisnost o uvozu i jača domaća industrija. Energetska obnova tako ne donosi samo uštede nego i nova radna mjesta, veću dodanu vrijednost i konkretan doprinos nacionalnoj energetskoj suverenosti. Tako energetska tranzicija od povlastice postaje zajedničko pravo.

Građevine postaju prva linija obrane od posljedica ubrzanih klimatskih promjena. Čak i kad bismo sutra posve zaustavili emisiju stakleničkih plinova, višak CO₂ koji smo već unijeli u atmosferu ostao bi ondje tisućljećima. Atmosfera se potpuno izmiješa za otprilike godinu dana, pa su koncentracije globalne, ali su posljedice lokalne. To ne znači da skromna hrvatska emisija CO₂ nije važna – svaka se dodatna emisija zbraja i dugo zadržava – nego da moramo smanjivati svoju emisiju, čak i ako velike sile poput SAD‑a ili Kine u tom pogledu ne čine dovoljno, i pripremati se za toplije, sušnije i nestabilnije vrijeme.

Zbog globalnog zatopljenja u Hrvatskoj i južnoj Europi već danas trošimo više struje ljeti nego zimi, a taj će se trend još pojačati. Toplinske pumpe, pametni sustavi pohrane električne energije i njezina lokalna proizvodnja, osobito pomoću krovnih solarnih panela, dodatno smanjuju račune i rasterećuju mrežu.

No prava snaga energetske učinkovitosti nije samo u štednji nego i u mogućnosti da građani sami postanu proizvođači. Još snažniji učinak na smanjenje energetske ovisnosti ima proizvodnja električne energije u kućanstvima. Svaki kilovatsat proizveden na krovu obiteljske kuće izravno povećava raspoloživ dohodak, smanjuje potrebu za uvozom energenata, smanjuje cijenu energije te povećava otpornost kućanstava i samodostatnost zajednice.

Naposljetku je najjeftiniji i najsigurniji kilovatsat onaj koji nam uopće ne zatreba. Energetska tranzicija – dugogodišnji proces smanjivanja udjela fosilnih goriva i jačanja niskougljičnog miksa – ne može uspjeti bez potpore javnih vlasti ni bez aktivnog sudjelovanja građana, od ulaganja u solarne panele putem promjene potrošačkih navika, pa sve do uspostave lokalnih energetskih zajednica. Energetska učinkovitost postaje tako temelj nove otpornosti: ona ne samo da štedi energiju nego štiti slobodu, zdravlje i sigurnost. Energetska neovisnost Europe počinje u kućanstvima.

Istodobno digitalizacija može postati snažan saveznik energetske tranzicije: pametne mreže, mikromreže i sustavi prediktivnog upravljanja potrošnjom povećavaju učinkovitost i stabilnost elektroenergetskog sustava. Primjerice, svaki sat viška vjetra ili sunca koji se danas ne može pohraniti znači izgubljenu energiju sutrašnjeg dana. Iako tehnologija sama troši sve više energije, ona može postati snažno sredstvo za njezinu uštedu. Ako tehnološki i industrijski lideri nastave provoditi takve inovacije u pohrani energije, automatskom upravljanju i razvoju novih oblika proizvodnje, Europa može istodobno ojačati održivost, konkurentnost i otpornost na opasnost od energetske nesigurnosti.

Sve u svemu, ulaganje u učinkovitost – u štednju, lokalnu proizvodnju energije i tehnološku samostalnost, umjesto u uvoz fosilnih goriva – ojačalo bi otpornost Europe, smanjilo rizik od socijalnih napetosti, recesije i ovisnosti te učvrstilo političku stabilnost. U doba kad raspoloživa energija po stanovniku u Europi postupno opada, zadržati isti standard znači naučiti čuvati i pametno koristiti ono što već imamo: energiju koja nam daje toplinu, svjetlost i sigurnost. Samo štednjom one energije koju nepotrebno gubimo možemo zadržati istu količinu korisne energije – onu koja uistinu stvara blagostanje.

To je nova europska razboritost: trošiti manje, stvarati više, i pritom graditi otpornost na temelju znanja, štednje i odgovornosti. Energetska učinkovitost u najširem smislu riječi nije tehnička mjera, nego temelj društvene stabilnosti, civiliziranog komfora i nacionalne suverenosti.

Kruh, gorivo i sloboda

Poljoprivreda najzornije pokazuje koliko je civilizacija ovisna o energiji. Prije dvjesto godina, osam od deset Europljana živjelo je od poljoprivrede, a unatoč tome jedva su uspijevali prehraniti obitelj. Danas tek dva posto stanovništva hrani cijeli kontinent. Kako je moguće da četrdeset puta manje ljudi proizvodi više hrane nego ikada prije? Odgovor je jednostavan: zahvaljujući energiji.

Suvremeni traktor snagom zamjenjuje više od tisuću radnika. Energija i snaga pritom nisu isto: energija je “zaliha” koja se može pretvoriti u rad ili toplinu (mjeri se u džulima – J, odnosno u energetici često u vat-satu – Wh ili kWh), dok je snaga brzina pretvorbe energije – protok energije u jednoj sekundi (mjeri se u vatima, W = J/s), kao što se udaljenost mjeri u kilometrima, a brzina u km/h. Upravo ta razlika objašnjava kako strojevi u jednom danu mogu obaviti posao za koji bi nekoć trebalo na tisuće ljudi.

Haber–Boschov proces, kojim se iz prirodnog plina proizvodi dušično gnojivo, povećao je prinose po hektaru pet do sedam puta u odnosu na početak 20. stoljeća. Bez goriva, gnojiva i električne energije za navodnjavanje, preradu i prijevoz, europska bi poljoprivreda stala, a gradovi bi ostali gladni.

Ta se ovisnost o energiji ne odnosi samo na proizvodnju nego i na fizičku mogućnost da hrana uopće stigne do potrošača. U srednjem vijeku, kada nije bilo hladnjača i kad bi se hrana pokvarila za samo nekoliko dana, veličinu gradova određivalo je jednostavno pravilo: koliko se hrane može sporim zaprežnim kolima dopremiti u roku od tri dana. Zato je Pariz, okružen prostranim poljoprivrednim površinama, bio najveći europski grad. A Rim je u antici bio iznimka samo zato što je ovladao Mediteranom: rimska je flota mogla za dva tjedna u zapečaćenim amforama dopremiti žito, ječam i ulje iz Egipta koristeći povoljne vjetrove, pri čemu je pomorski transport bio 50 do 100 puta energetski učinkovitiji od kopnenog prijevoza.

Zahvaljujući avionima i kamionima, danas “radijus od tri dana” obuhvaća cijelu Zemlju. No upravo zato smanjenje raspoložive količine nafte – koja je još uvijek nezamjenjiva u globalnoj logistici – predstavlja egzistencijalnu prijetnju velegradovima budućnosti. Avione i prekooceanske brodove na baterije nećemo vidjeti još desetljećima, ako uopće, zbog niske energetske gustoće baterija. Bez nafte bit će fizički teško dopremati hranu megalopolisima koje opskrbljuju globalni trgovački lanci.

Paradoks obilja jednako je dojmljiv koliko zabrinjava: svake godine Europa baci gotovo petinu proizvedene hrane, količinu dvostruko veću od ukupne težine vlastitog stanovništva. To rasipništvo nije samo moralno sramotno nego i energetski apsurdno, jer svaka tona bačene hrane već sadrži znatnu količinu energije utrošene na njezinu proizvodnju – u obliku goriva, vode, gnojiva, prijevoza i ambalaže.

Energetska ovisnost poljoprivrede preobrazila je samu ljudsku sudbinu. Prije dva stoljeća, bez nafte i plina, nije bilo vikenda, odmora, masovnog školovanja ni mirovina: ljudi su radili od djetinjstva do smrti. Bez energije, mladi bi kopali zemlju umjesto da studiraju, a stariji nikada ne bi doživjeli zasluženi odmor.

Bez mehanizacije svaka je obitelj trebala mnogo djece da bi obradila zemlju koja ju je hranila; natalitet bi neizbježno ostao visok, iseljavanje u gradove nezamislivo, a industrijsko društvo nikad ne bi nastalo. Zahvaljujući fosilnim gorivima, čovječanstvo je doživjelo demografsku i društvenu revoluciju. Kako su strojevi postupno zamjenjivali ljudski rad, gnojiva su umnožila prinose, a elektrifikacija sela produžila je dan i otvorila put obrazovanju. Djeca više nisu bila nužna radna snaga, nego obiteljski izbor. Kako je rasla energetska produktivnost, tako je opadala potreba za brojnim potomstvom. Gdje su rasli prihodi i potrošnja energije po stanovniku, natalitet je u pravilu opadao, što se dogodilo diljem razvijenog svijeta. Ondje gdje je energetska potrošnja ostala niska, poput srednje Afrike, natalitet je ostao visok.

Sustavi mirovina, koje je omogućio gospodarski višak stvoren zahvaljujući jeftinoj energiji, prekinuli su tisućljetnu vezu između potomstva i opstanka. Tako je energija promijenila ne samo proizvodnju nego i reprodukciju. Oslobodila je žene fizičkog rada i otvorila im pristup obrazovanju, dok je rađanje pretvorila iz nužnosti u slobodan izbor. Energija nije oslobodila samo rad nego i život: pružila je čovjeku vrijeme da uči, odmara se i putuje te otvorila prostor za demokraciju kako bi sloboda postala zajedničko dobro.

Trideset slavnih godina i cijena iluzije

Demokracija kakvu danas poznajemo nije rođena u filozofskim raspravama, nego u tvornicama i rudnicima. Prve moderne demokracije pojavile su se ondje gdje je počela industrijska revolucija, u Velikoj Britaniji, zatim u Francuskoj i Sjedinjenim Američkim Državama. Ugljen, pokretač parnih strojeva, a potom i nafta, omogućili su dotad nezamislivu produktivnost, ubrzali urbanizaciju i stvorili srednji sloj.

Bez obilne i jeftine energije taj sloj ne bi nikad nastao: društva bi ostala rascjepkana između malobrojne manjine vlasnika i većine ovisnih radnika. A bez srednjeg sloja nema ni stabilne ni trajne demokracije, jer je upravo on njezin gospodarski temelj, društveni oslonac i političko jamstvo.

Procvat u poslijeratnom razdoblju, poznatom kao Trideset slavnih godina, bio je vrhunac tog procesa: tada je jeftina energija učvrstila građanstvo širokih slojeva i otvorila put k “potrošačkoj demokraciji”. Pedesetih i šezdesetih godina barel nafte stajao je oko dva dolara, dok su produktivnost i plaće rasle neviđenim tempom. To je bilo zlatno doba srednjeg sloja, masovne stanogradnje, automobila i obrazovanja – ukratko, demokracije koju je hranila energija. Jeftina energija bila je motor političke stabilnosti.

Taj je ciklus blagostanja prekinut naftnim šokovima 1973. i osobito 1979, koji su naglo zaustavili ubrzani rast europskih gospodarstava. Nestalo je punog zaposlenja, a pojavila se masovna nezaposlenost, neovisno o političkoj boji vladajućih. Bio je to neumoljiv pokazatelj da je energija, više od bilo koje gospodarske doktrine, presudan čimbenik prosperiteta.

Otad Europa živi u većoj ili manjoj, ali trajnoj napetosti: potrebe za financiranjem socijalne države, osobito mirovina, zdravstva i obrazovanja, stalno rastu, dok stvarni gospodarski rast slabi. Taj se trend pojačao nakon spomenutih vrhunaca proizvodnje nafte i plina u Sjevernom moru, a potom i nakon financijske krize 2008. Pandemija COVID-a 19 i ruska agresija na Ukrajinu dodatno su ogolile tu ranjivost, razotkrivši strukturnu ovisnost Europe o fosilnim gorivima.

Danas barel nafte stoji oko 65 dolara, što je trideset puta više u nominalnoj, a gotovo tri puta više u realnoj vrijednosti nego pedesetih godina, te se nikada više neće vratiti na svoju “zlatnu cijenu”. Taj rast, čak i kad se uračuna inflacija, odražava iscrpljenost lako dostupnih nalazišta i kraj iluzije o beskrajnoj energiji.

Na toj iluziji počiva europski model rasta, mobilnosti, socijalne preraspodjele i građanskog mira, sustav koji je održiv samo dok energije ima u izobilju, dok je jeftina i dok opskrba njome nije ni upitna ni ugrožena. Sada, kad se suočava s iscrpljivanjem fosilnih resursa i skorim završetkom doba jeftine energije, taj model postaje krhak poput svojih nevidljivih temelja.

Prema analizama francuskog think-tanka The Shift Project, specijaliziranog za energetske i klimatske politike (Future oil supply – What are the risks for Europe?, 2021; Natural gas: what supply risks for the European Union?, 2022) svjetska bi se proizvodnja nafte do 2050. mogla prepoloviti, što potvrđuju i brojna izvješća IEA-e. Budući da svjetski BDP izravno prati razinu proizvodnje nafte (Ilustracija 2), takav bi zaokret imao duboke posljedice: preobrazio bi gospodarstvo, geopolitiku i, prije ili poslije, samu demokraciju.

Ako se te prognoze ostvare, nakon gotovo tri stoljeća neprekidnog rasta započetog s otkrićem ugljena svijet bi prvi put mogao ući u razdoblje strukturne recesije, razdoblje u kojem će postupno opadati realna, iako ne nužno i nominalna primanja.

U takvom bi se svijetu mlada osoba koja tek stupa na tržište rada morala pomiriti s paradoksom da će joj prva plaća u karijeri vjerojatno biti i najveća: kako energija postaje skuplja, a produktivnost stagnira, realni dohoci više ne bi rasli s iskustvom, nego bi se s godinama polako smanjivali. Bio bi to preokret bez presedana – kraj povijesnog razdoblja u kojem je svaka nova generacija živjela bolje od prethodne.

No društva nisu spremna na to. Ideja trajnog pada životnog standarda proturječi samom duhu modernog doba, u kojem se napredak doživljava kao prirodno stanje i neotuđivo pravo. Takav bi obrat bio gotovo nepojmljiv i mogao bi izazvati duboke socijalne napetosti, razočaranje i gubitak povjerenja u politički poredak. U ozračju kolektivne frustracije i straha mnoge bi demokracije teško odoljele iskušenju autoritarnih ideja.

Geološke granice: kraj obilja

Vlade zemalja izvoznica nafte i plina o tome rijetko govore: priznati skoru nestašicu ugljikovodika značilo bi potresti financijska tržišta, srozati kreditni rejting, narušiti povjerenje investitora i oslabiti moral stanovništva. Trend je ipak neporeciv: već pola stoljeća velike naftne kompanije otkrivaju sve manje novih nalazišta, a postojeća su danas u pravilu višestruko manja i skromnijeg potencijala nego sredinom 20. stoljeća te postupno gube učinkovitost ako se u njih ne ulažu golema sredstva.

Podaci British Petroleuma (BP, BP Energy Outlook, 2025), IEA-e (Oil 2025 – Analysis and forecast to 2030, lipanj 2025) i norveške tvrtke Rystad Energy (The EU can expect to suffer oil depletion by 2030) pokazuju da su najveća naftna polja otkrivena između 1950. i 1980, s vrhuncem 1965, te da su u 2000-ima nova nalazišta pokrivala manje od trećine godišnje potrošnje. Iako se često tvrdi da su predviđanja o “vrhuncu nafte” bila pogrešna, valja podsjetiti da je Hubbertova prognoza za Sjedinjene Države bila zapanjujuće točna – američka je konvencionalna proizvodnja doista dosegnula vrhunac 1970, baš kako je predvidio – dok se danas sličan obrazac iscrpljivanja ponavlja na globalnoj razini, unatoč tehnološkim pomacima i nekonvencionalnim izvorima. To jasno potvrđuje da svijet ulazi u razdoblje trajnog iscrpljivanja resursa.

Prema najnovijem izvješću IEA-e (The Implications of Oil and Gas Field Decline Rates, rujan 2025), u 2024. godini oko 80 % svjetske proizvodnje nafte i 90 % proizvodnje prirodnog plina potjecalo je iz ležišta koja su već dosegnula i prešla vrhunac proizvodnje, uključujući nekonvencionalne izvore (Ilustracija 3).

Prema tom izvješću – najopsežnijoj studiji te vrste koju je dosad izradila Međunarodna agencija za energiju, institucija s najvećim međunarodnim autoritetom kad je riječ o energetskim pitanjima – svijet se suočava s ozbiljnim ograničenjima u opskrbi fosilnim gorivima. Analiza obuhvaća povijesne podatke o proizvodnji iz oko 15.000 pojedinačnih naftnih i plinskih ležišta s pouzdano dokumentiranim zapisima, što nikad prije nije učinjeno u tolikom opsegu. Pokazuje da gotovo 90 % današnjih ulaganja u naftni i plinski sektor služi samo usporavanju pada proizvodnje, a ne njezinu povećanju.

Prosječna stopa opadanja eksploatacije postojećih konvencionalnih naftnih polja iznosi oko 5,6 % godišnje, a plinskih 6,8 %, dok bi bez novih ulaganja dosegnula 8–9 % (Ilustracija 4). To znači da svijet svake godine mora nadomjestiti oko 5,5 milijuna barela dnevno izgubljene proizvodnje, više nego što proizvode Brazil i Norveška zajedno. Drugim riječima, energetski sustav već trči sve brže, samo da bi ostao na mjestu. Tehnologija danas omogućuje zahvate na nekoć nedostupnim mjestima, poput dubokih mora, naftnih škriljevaca i bitumenskih pijesaka, ali te rezerve nisu beskonačne ni jednake po kvaliteti. Njihova je eksploatacija sporija, skuplja i energetski zahtjevnija. Prema IEA-i udio nafte iz nekonvencionalnih izvora porastao je s 3 % 2000. na gotovo 25 % 2024, no ta se polja iscrpljuju višestruko brže od konvencionalnih i zahtijevaju stalna ulaganja da bi održala proizvodnju.

Čovječanstvo je već prešlo točku nakon koje rast proizvodnje zahtijeva sve veći napor, a donosi sve manji povrat, ne zbog politike, nego zbog same geologije Zemlje. Prema istom izvješću, do 2050. svijet bi morao otkriti i razviti oko 230 milijardi barela novih rezervi samo da bi održao sadašnju razinu proizvodnje – što je dvostruko više od svih novih otkrića u posljednja dva desetljeća zajedno, pa je stoga i malo vjerojatno. Ti podaci jasno pokazuju da iscrpljivanje više nije budućnost, nego sadašnjost.

A taj se račun ne mjeri samo ekonomskim brojkama, nego i političkom suverenošću. Povijest pokazuje da energetska ovisnost neizbježno vodi političkoj ovisnosti. Ono što je nekoć bilo pitanje rasta, danas je pitanje moći i samog opstanka.

Bez energije nema suvereniteta

Sloboda također ovisi o toj jednadžbi. Bez energije nema industrije, nema moderne poljoprivrede ni vojske sposobne za kretanje, obranu i zaštitu. Vojna moć izravno proizlazi iz energetske snage države: bez goriva nema logistike, a bez logistike nema ni sigurnosti.

Za Europu, koja je gotovo u potpunosti ovisna o uvozu nafte i plina te djelomično i ugljena, ta jednadžba ima presudno strateško značenje – gospodarsko, političko i sigurnosno. Njezina blizina Rusiji, vojnoj sili i autoritarnom režimu koji raspolaže golemim energetskim resursima i koristi ih kao sredstvo pritiska, trebala bi je neprestano podsjećati na to da je energetska neovisnost prvi uvjet političke slobode i trajnog mira. Upravo je zato Europska unija usvojila plan REPowerEU, usmjeren na potpun prestanak uvoza ruskih fosilnih goriva najkasnije do 2027. godine kao presudan korak u smanjenju ranjivosti i jačanju vlastite suverenosti. Jer tko ovisi o tuđoj energiji, prije ili poslije ovisi i o tuđoj volji. Hrvatska je tu pouku primila navrijeme: strateškom odlukom o izgradnji LNG-terminala na Krku iz 2019. osigurala je potpunu neovisnost o ruskom plinu, što predstavlja presudan iskorak u jačanju njezina energetskog, a time i političkog suvereniteta.

Upravo zato europska energetska politika mora biti istodobno gospodarska i sigurnosna strategija: pitanje energije – njezine dostupnosti, održivosti i cijene – više nije tehničko ni tržišno pitanje, nego fundamentalna civilizacijska kušnja i preduvjet opstanka europske demokracije.

Europska unija nalazi se danas na povijesnom raskrižju. Pad domaće proizvodnje, trajno visoke cijene i globalna utrka za pristup resursima ugrožavaju ne samo njezinu konkurentnost nego i stabilnost institucija. Energija je postala mjera suverenosti, temelj društvenog povjerenja i političke stabilnosti, jer njezina rastuća cijena i neizbježna oskudica sve jasnije određuju granice gospodarske i političke moći.

Povećavanje udjela obnovljivih i drugih niskougljičnih izvora u energetskom miksu nije puki tehnički ni ekološki pothvat, nego politički i civilizacijski čin – čin ponovnog uspostavljanja društvenog ugovora u svijetu u kojem oskudica postaje novo pravilo.

U posljednjih stotinu i dvadeset godina, zahvaljujući jeftinoj i dostupnoj fosilnoj energiji, čovječanstvo je doživjelo najveće smanjenje siromaštva u povijesti: početkom 20. stoljeća tri četvrtine ljudi živjelo je u krajnjem siromaštvu, a danas ih je manje od deset posto. To doba obilja oblikovalo je cijelu našu civilizaciju, ali svijet koji se sada rađa počiva na drukčijim temeljima. Ključnu su ulogu u tom preobražaju imali elektrifikacija, mehanizacija poljoprivrede, navodnjavanje i razvoj mobilnosti.

No kako se raspoloživi izvori smanjuju, oskudica će ponovno rasti i preokrenuti taj trend, što se već nazire posljednjih godina. Blagostanje poslijeratne Europe počivalo je na jeftinoj nafti i vjeri u beskonačni rast, dok će se prosperitet 21. stoljeća nužno graditi na energiji koja je skuplja, rjeđa i mudrije iskorištena, to jest na učinkovitosti, umjerenosti i pravednijoj raspodjeli.

Možemo li u takvim okolnostima razborito opravdati da jedan Katarac troši energije koliko osam Hrvata, dvadeset i osam Indijaca ili četiristo Nigeraca? Procjene nejednakosti (prema emisijama CO₂, koje su dobar, iako nesavršen nadomjestak za potrošnju energije) pokazuju da 10 % najbogatijih ljudi troši približno polovinu svjetske “energetske torte”, dok polovina najsiromašnijih, njih oko četiri milijarde, zajedno troši tek oko 8 %.

U svijetu ograničenih energetskih resursa, pitanje njihove raspodjele nije samo gospodarski i ekološki problem, nego u prvom redu politički, strateški i društveni. Jer o energiji ovisi stabilnost zajednica i otpornost demokracije. Očuvati slobodu u svijetu u kojem se energetski tokovi smanjuju znači ponovno naučiti mjeru, probuditi solidarnost i vratiti razboritost. Samo te vrline mogu obilje zamijeniti pravednošću, a moć postojanošću.

Granice tehnološkog spasa

Mnogi međutim i dalje vjeruju da će nas tehnologija osloboditi svake potrebe za odricanjem. Taj “tehnosolucionistički” diskurs, koji obećava inženjerska čuda kao rješenje klimatske i energetske krize, počiva na opasnoj iluziji da se tehnički napredak može izbaviti od ograničenja koja nameću zakoni prirode.

Ta vjera u tehnološki deus ex machina nije samo naivna nego i pogubna: ona je danas jedan od glavnih uzroka pasivnosti spram klimatskih i energetskih poteškoća, jer se potajno računa s tim da će znanost i tehnika u krajnjoj nuždi pronaći neko čudotvorno i spasonosno rješenje. Ali nijedan izum ne može zaobići zakone prirode: oni neumoljivo upravljaju svemirom i nepromijenjeni su od Velikog praska. Inovacije su, dakako, nezamjenjive – bez njih bismo još bili u kamenom dobu – ali njihova moć ima granice koje ni najbistriji ljudski um ne može prijeći.

Tehnološki napredak može usavršiti sredstva kojima raspolažemo, povećati njihovu učinkovitost i donekle prevladati naša ograničenja, ali ne može ukloniti granice koje nameću zakoni prirode, oni isti koji vrijede u cijelom svemiru i jednako se nameću prirodnoj i umjetnoj inteligenciji. Priznati te granice ne znači odreći se napretka, nego sačuvati razboritost: ne očekivati čuda ondje gdje su ona fizički nemoguća, ni danas, ni u dalekoj budućnosti.

Vjerovati u suprotno znači zamijeniti političku razboritost tehnološkim mesijanizmom – nadobudnom i opasnom vjerom da će čovjek pomoću tehnike nadjačati prirodne zakone: da će fuzija osigurati beskrajnu energiju, umjetni oblaci zaustaviti klimatske promjene, umjetna inteligencija nadvladati zakone fizike, a čovjek se po potrebi preseliti na Mars...

Znakovito je da takva očekivanja ne iznose oni koji doista posjeduju solidno znanstveno znanje. Već bi to trebalo biti dovoljna opomena.

Kad svjetla zatrepere

Rješenja ipak postoje. Ona zahtijevaju odlučnost, a ne očaj. Europa mora pokrenuti vlastiti “energetski plan za slobodu”, ambiciozan poput Marshallova plana, ali usmjeren na umjerenost, održivost i dekarbonizaciju. Taj plan treba sadržavati sustavno povećanje udjela domaćih, čistih i obnovljivih izvora energije u ukupnoj potrošnji, uz snažan naglasak na učinkovitosti i postupno smanjenje ovisnosti o fosilnim kapacitetima. To znači obnoviti i izolirati milijune zgrada, preusmjeriti što veći dio teretnog prometa s cesta na energetski pet do deset puta štedljiviju željeznicu, poticati rad od kuće i poljoprivredu koja racionalnije troši energiju i resurse, osobito smanjenjem prekomjerne potrošnje mesa, ograničiti rasipanje, poticati recikliranje i razvoj kružnog gospodarstva te ulagati u tehnologije niske potrošnje.

Istodobno Europa mora ubrzano povećavati udio niskougljične proizvodnje električne energije – obnovljive i nuklearne – u cjelini energetskog miksa, jer kako fosilna goriva budu postajala sve rjeđa i skuplja, bez stabilnih i čistih izvora nijedno društvo neće moći ostati ni sigurno, ni održivo, ni stabilno. Prema procjenama IEA-e, svjetska će proizvodnja nafte, plina i ugljena dosegnuti trostruki vrhunac između 2030. i 2040, drugim riječima: vrlo brzo. Taj će povijesni preokret obilježiti promjenu dublju od pada europske proizvodnje koji je već započeo: dok je svijet još rastao, Europa je mogla nadoknađivati vlastite gubitke kupujući energente na globalnom tržištu. Primjeri zemalja koje su već prešle taj prag jasno upozoravaju na smjer kretanja: Indonezija, Egipat, Sirija, Argentina, Ujedinjena Kraljevina, Jemen, Meksiko, pa čak i Kina. Nekoć izvoznice ili samodostatne proizvođačice, te su zemlje nakon vlastita energetskog vrhunca postupno postale neto uvoznici, prisiljene da sve veći dio proizvodnje zadržavaju za vlastite potrebe. No kad globalna proizvodnja počne opadati, izvoznici će sve više zadržavati energiju za vlastite potrebe, a količine namijenjene izvozu smanjivat će se iz godine u godinu. U svijetu rastuće oskudice energija će pripasti onima koji je mogu najskuplje platiti. Europa, veliki uvoznik bez brzih alternativa, platit će visoku cijenu svoje ovisnosti.

Energetska suverenost: zadovoljiti vlastite potrebe čistom energijom

Kako bi se tome suprotstavila, Europa mora uspostaviti ubrzane postupke, posebne mehanizme financiranja i zajedničke fondove, ali u prvom redu treba trajno povećavati udio vlastitih, čistih i stabilnih izvora – obnovljivih i nuklearnih – u podmirivanju energetskih potreba. To je nova poluga europske suverenosti: svaki kilovatsat proizveden u Europi, bilo iz vjetra, sunca, vode, biomase, geotermalnih izvora ili atoma, smanjuje našu ovisnost o onima koji bi nas sutra mogli ucjenjivati ili nam energiju prodavati po cijeni zlata.

No da bi proces postupnog smanjivanja udjela fosilnih goriva bio doista samoodrživ, Europa mora povećati vlastitu proizvodnju solarnih panela i smanjiti industrijsku ovisnost o Kini, koja danas kontrolira oko 60 % svjetske ekstrakcije rijetkih zemnih elemenata i 90 % njihova rafiniranja. Ti metali i elementi nezaobilazni su u svim tehnologijama zelene tranzicije – od solarnih ćelija i vjetroagregata do baterija i električnih vozila – jer bez njih nije moguće izgraditi proizvodne kapacitete obnovljivih izvora energije. Presudno je pritom izbjeći da se iz jedne ovisnosti – o nafti i drugim fosilnim gorivima – prijeđe u drugu, o rijetkim zemnim elementima i kritičnim metalima poput bakra, nikla, kobalta i kositra, čije su svjetske rezerve ograničene i već sad pod sve većim pritiskom porasta zelene potražnje. U tom pogledu i s obzirom na naše ograničene resurse važnu ulogu ima Akcijski plan Europske unije za kružno gospodarstvo. Samo jačanjem vlastite, europske industrije i tehnološke baze Europa može dugoročno smanjiti ovisnost, uravnotežiti svoj energetski miks i osigurati stabilnu proizvodnju iz čistih i obnovljivih izvora energije.

Hrvatska u tom pogledu ima prednost koja se rijetko ističe: više od trećine ukupne potrošnje energije potječe iz obnovljivih izvora, što je dvostruko više nego u Njemačkoj, Francuskoj ili Italiji, i gotovo trostruko više nego u Ujedinjenom Kraljevstvu (Ilustracija 5). To potvrđuje da se energetska otpornost i suverenost ne grade samo veličinom ekonomije, nego i pametnim upravljanjem vlastitim resursima – osobito vodnim, solarnim i vjetroenergetskim potencijalima, kojih Hrvatska ima u izobilju.

Razvoj obnovljivih izvora energije nije samo ekološki imperativ, nego i čin moći, sigurnosti i društvenog mira. On jamči kontinuitet industrije, prosperitet gospodarstva i stabilnost demokracije. To je pothvat koji zahtijeva ozbiljnost kakvu iziskuju velike krize: treba djelovati brzo kao u ratno doba, ali s ciljem da se uspostavi mir (a ne samo odnese pobjeda).

No Hrvatska istodobno mora dugoročno osigurati stabilne izvore električne energije koji nisu podložni vremenskim oscilacijama. Ako ne postigne dogovor sa Slovenijom o izgradnji drugog bloka Nuklearne elektrane Krško na obostrano prihvatljivim osnovama, Hrvatska bi trebala ozbiljno razmotriti mogućnost izgradnje vlastitih nuklearnih kapaciteta, ponajprije obećavajuće tehnologije malih modularnih reaktora (SMR). Ti se novi reaktori, koji se danas ubrzano razvijaju i pripremaju u više europskih zemalja – iako još nigdje nisu u pogonu – odlikuju potencijalno nižom cijenom, kraćim rokom izgradnje i vrlo visokom razinom sigurnosti u usporedbi s klasičnim nuklearnim elektranama. Njihovom bi primjenom Hrvatska mogla postići gotovo potpunu neovisnost u proizvodnji električne energije, što će sutra biti glavna poluga političkog suvereniteta i slobode, te istodobno osigurati stabilan i pristupačan izvor električne energije, preduvjet svake industrijske konkurentnosti. Iskoristimo li svoje prednosti, mogli bismo ne samo proizvoditi dovoljno za vlastite potrebe nego također postati izvoznik energije i znanja u regiji.

Energija, tihi pokretač slobode, ujedno je i njezina Ahilova peta. Europa već osjeća prve znakove upozorenja: niz velikih prekida u opskrbi električnom energijom, od Praga 2022, preko juga Hrvatske, Albanije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine 2024, do Španjolske i Portugala 2025, razotkrio je krhkost elektroenergetskih mreža i opterećenost opskrbnih sustava.

Dio tih poremećaja proizlazi ne samo iz zastarjelosti mreže i nedostatka ulaganja u njezinu modernizaciju nego također iz sve većih oscilacija koje uzrokuju nestalni izvori poput vjetra i sunca. Kako njihov udio raste, Europa se suočava s paradoksom: da bi smanjila energetsku ovisnost, mora povećati proizvodnju iz obnovljivih izvora, ali istodobno spriječiti da njihove znatne oscilacije destabiliziraju sustav. Upravo zato postaje presudan razvoj sustavâ pohrane, među kojima posebno mjesto zauzimaju reverzibilne hidroelektrane – najstabilniji, najpouzdaniji i ekološki najprihvatljiviji način pohranjivanja velikih količina električne energije i izravnavanja dnevnih i sezonskih oscilacija u elektroenergetskom sustavu. U zemljama bez povoljnih uvjeta za takve elektrane sve se više razvijaju rješenja koja se temelje na zelenom vodiku, prikladna osobito za dugotrajnu i sezonsku pohranu. Za dugoročnu stabilnost veoma je važno da se održi ravnoteža između obnovljivih i stabilnih izvora – nuklearne energije, hidroenergije, geotermalnih postrojenja i bioplina – pri čemu bi prednost trebala imati obnovljiva rješenja kada god su tehnički i ekonomski održiva. Ti, još uvijek povremeni poremećaji pokazuju da sustav koji djeluje na rubu otpornosti može svakog trenutka posrnuti. Zato energetska sigurnost ne ovisi samo o količini proizvedene električne energije nego također o njezinoj stabilnosti i predvidljivosti. Europa će uvidjeti prave razmjere svoje ovisnosti tek onda kad svjetla ponovno zatrepere, opskrbni lanci počnu pucati, a cijena goriva postane mjera moći i nemoći. 

Cijena energije nije samo ekonomski pokazatelj nego također termometar društvene kohezije i političke stabilnosti. Kad energija postane rijetka i skupa, sve počinje posrtati: proizvodnja se usporava, prihodi stagniraju, nejednakosti rastu, a povjerenje na kojem počiva demokracija počinje se urušavati.

U razdobljima energetske nestašice budi se demagogija: strah od oskudice hrani nezadovoljstvo, populizam buja od srdžbe, a autoritarne napasti vraćaju se uime reda i preživljavanja. Tada postaje jasno da demokracija nije samo politički ideal nego ujedno živ energetski sustav koji traži stalnu obnovu svoje životne snage. Ako ta obnova izostane, demokracija se može pretvoriti upravo u ono što je željela spriječiti, u autoritarni poredak proizišao iz oskudice i straha.

Još uvijek imamo vremena da shvatimo kako prava tranzicija nije samo energetska, nego civilizacijska: postupna promjena u načinu proizvodnje, potrošnje i samom poimanju moći. Jer bez promjene vrijednostî, navika i ponašanja, ni najnaprednija tehnologija neće biti dovoljna. Ključnu ulogu u toj promjeni ima obrazovanje: ono oblikuje generacije koje će razumjeti ograničenja svijeta u kojem žive, znati kako da djeluju razborito i pravedno te će u umjerenosti prepoznati novi oblik slobode.

Upravo bi zato Europska unija trebala svoj strukturni nedostatak nadoknaditi povećanim ulaganjem u obrazovanje, istraživanje i razvoj, da bi postala kontinent koji najdublje razumije energetsku stvarnost i izazove što iz nje proizlaze. Takva bi kvalitativna prednost znanja i svijesti dala Europi novu stratešku snagu: potaknula bi inovacije, povećala otpornost i smanjila strukturne ranjivosti.

Model neograničenog rasta, na kojem i dalje počiva svjetsko gospodarstvo, star je manje od tri stoljeća, tek treptaj oka u ljudskoj povijesti. Prije doba ugljena i nafte proizvodnja jednog seljaka u 17. stoljeću bila je tek nešto malo veća od one antičkog poljodjelca. Posljednjih trideset godina svjetsko gospodarstvo raste prosječnom stopom od oko tri posto godišnje. Tim bi se tempom proizvodnja povećala dvadeset puta u sto godina, a nekoliko stotina puta u dvjesto godina, što je naprosto nemoguće na planetu s ograničenim resursima i materijalnim dobrima.

Čak i pri rastu od samo dva posto godišnje globalni bi se proizvod u sto godina povećao sedam puta, a u dvjesto godina pedeset, što bi dakle zahtijevalo pedeset puta više resursa iz zemlje i mora. Beskonačan je materijalni rast međutim iluzija u svijetu ograničenih zaliha.

Državama koje se još nisu suočile s energetskom oskudicom bit će teško da se prilagode novim uvjetima. No ako Europa prije drugih nauči kako da postigne jednak ili bolji rezultat s manjim ulogom, može postati kontinent energetske učinkovitosti i održivog razvoja te tako steći znatnu prednost. To ovisi samo o nama.

Ako je 20. stoljeće bilo doba energije koja oslobađa, 21. stoljeće mora postati doba energije koja obvezuje i povezuje. Jer u osnovi svake buduće krize, bilo gospodarske, društvene, političke ili geopolitičke, bit će energija: njezin manjak, cijena ili neravnomjerna raspodjela. Europa koja troši znatno više nego što proizvodi postaje ovisna ne samo o tržištima nego i o volji drugih sila, a ta se ovisnost, kad zahvati i sigurnost, lako pretvara u podložnost.

Upravo zato europsko jedinstvo nije suprotnost nacionalnoj suverenosti, nego njezin preduvjet: samo udružene mogu naše države zadržati političku težinu i gospodarsku snagu u svijetu koji sve više oblikuju Sjedinjene Države, Kina, Indija i Rusija.

Doba skupe i rijetke energije bit će najveći ispit europske solidarnosti. Hoće li najbogatije članice pristati na to da sve manju i skuplju količinu uvezene nafte dijele s manje razvijenima ili će svaka nastojati da spasi sama sebe, gomilati zalihe i ostaviti druge u mraku? Taj će trenutak odlučiti o sudbini Unije: hoće li ona potvrditi svoje jedinstvo ili se raspasti na energetske otoke različitih interesa?

Iako je u čovjekovoj naravi prije da vodi brigu o kraju mjeseca nego o kraju svijeta, bliži se trenutak kad će svijet ući u razdoblje energetske recesije, a Europa će to prva osjetiti. Upravo zato moramo toj egzistencijalnoj opasnosti posvetiti znatno veću pozornost i pristupiti joj ozbiljnije, jer svaka odgoda znači još dublju ovisnost i slabiju otpornost. Pred nama je izbor: hoćemo li tu recesiju samo dočekati i otrpjeti ili ćemo se na nju pravodobno pripremiti i organizirati kako bismo je dočekali što spremniji i po mogućnosti prevladali. Prisilno smanjenje raspoložive energije oblik je energetskog osiromašenja; svjesna i pravodobna prilagodba toj istoj neizbježnoj stvarnosti čin je razborite štedljivosti radi održanja životnog standarda. U prvom slučaju ograničenja nam se nameću, dok u drugom možemo sami odrediti kako ćemo im doskočiti.

No ako Europa na vrijeme izvuče pouku, ako počne shvaćati energiju ne kao robu nego kao zajedničko dobro slobode, može iz te kušnje izići snažnija i pravednija.

Kada povećavamo kapacitete obnovljivih i čistih izvora energije, tada ne osiguravamo samo električnu struju nego i budućnost svoje djece – budućnost lišenu društvene nesigurnosti, političkog ropstva i siromaštva. Prava neovisnost ne znači imati više energije, nego njome raspolagati mudrije i stvarati je dovoljno. To zahtijeva odgovornu politiku, dugoročno i strateško promišljanje gospodarstva te građane koji su spremni mijenjati navike, jer energetska tranzicija nije samo tehnički proces nego ujedno kulturna i moralna kušnja zrelosti.

Odgovor na to pitanje odredit će ne samo toplinu naših domova i cijenu goriva nego također sudbinu demokracije. Hoće li ona opstati kao živ oblik slobode ili će potonuti u vrtlogu kriza i ovisnosti, kao lak plijen silama koje vrebaju trenutak njezine slabosti? Jer društvo koje izgubi sposobnost samoodržanja neminovno će izgubiti i svoju suverenost, a s njom dakako i slobodu.

Ako demokracija želi potrajati, morat će naučiti da pretvara moć u mudrost, potrošnju u odgovornost i energiju u slobodu. Fosilna goriva, osobito nafta, neće se još dugo moći potpuno zamijeniti, ali će ih istodobno biti sve manje, bit će sve skuplja i teže dostupna, pa Europa može i mora smanjivati svoju ovisnost o njima – tako što će ulagati u učinkovitost, štedljivost i razboritu uporabu svake raspoložive energije. Ako smogne snage da svoje obnovljive i niskougljične izvore energije pretvori iz temelja ovisnosti u temelj slobode, Europa može ostati ili ponovno postati prostor nade za svoje građane i za svijet.

Zvonimir Frka-Petešić magistar je geopolitičkih znanosti, diplomat i bivši veleposlanik u Maroku. Od 2017. obnaša dužnost predstojnika Ureda predsjednika Vlade Andreja Plenkovića.